"Igra Života"

Autor teksta – Dolores Rodin : (prvi dio) „IGRA ŽIVOTA“
= Sudbini čovjek ne može pobjeći - sustiže ona svakoga, nitko nije nedodirljiv, svatko je ranjiv na svoj način! Upravo zbog tog, nekog ranjivog - teško objašnjivog načina, u čovjeku postoji neka vrsta otpora - odbijanja „odrastanja“ - vječito je Veliko - Malo Dijete, jer i kad je čovjek Velik, može biti Mali, a Mali može biti, Velik!
Svaki je čovjek na ovome svijetu, s razlogom stvoren! Svatko i Sve ima svoj početak, Sredinu i Kraj! Svako Zašto, ima svoje Zato! Svaki Uzrok, donosi Posljedicu! Preduvjet za Sretnu Igru Života je, kada čovjek u svom srcu dostigne i postigne Mir, Povjerenje, Otvoreno srce, Sposobnost slušanja, Strpljivost, Tolerantnost, Spremnost na Služenje - Žrtvu. Ako čovjek to sve navedeno postigne, tek tada može postići Trajnu Sreću, Mir i Zadovoljstvo, te uspješne partnerske odnose bilo koje vrste, od roditeljskih, bračnih, ljubavnih do prijateljskih i poslovnih!
Kroz Igru Života, čovjek stječe životna iskustva, stvara prijatelje, ali i neprijatelje, razvija povjerenje ili nepovjerenje u sebe, u druge, u život. U igri - odnosa, u igri - govora, u igri djelovanja i rada, čovjek bi trebao pridavati veliku pažnju u odnosu prema drugom čovjeku koji njemu stoji nasuprot. Nikada čovječe ne bi trebao kvariti, sputavati, vrijeđati, ponižavati, omalovažavati, ignorirati osobnost i sposobnost drugoga! „Kolo sreće se okreće, tko bi gori, taj će doli, a tko doli, taj će gori“ - imaj to na umu čovječe,..!
Kakva je to Zla sila koja se poigrava čovjekovim životom? Što ga tjera da život stavlja na „kocku“, da se njime igra - „ruskoga ruleta“? Da li je to trenutak u njegovoj svijesti ili korijeni leže negdje duboko u podsvijesti? Da li je to genetsko naslijeđe - arhetipsko - praizvorno? Da li je „kriva“ sudbina? Da li je krivo mjesto rođenja? Da li je „kriva“ obitelj u kojoj je čovjek rođen? Pitanjima nikad kraja,..!
Nikako ne želim „otkrivati toplu vodu“, jer ona je već davno otkrivena! Ali, krenut ću prvenstveno od sebe, jer često se znam zapitati : Tko ja jesam? Što ja jesam? Zašto sam, to što jesam? Jer, ja jesam upravo to, što jesam! A da li sam svjesna toga što jesam? Koja je moja svrha? Koji su moji ciljevi? Što želim? Zašto nekoga ili nešto želim? Zašto kada to što želim - žarko želim, postajem time opsjednuta, pa kada to što želim - dobijem, to više ne želim? Da li je to zbog toga što je „Zabranjeno voće“ - najslađe!? Ili je čovjek nezasitan Svega i Svačega!? Moguće zato što ljudsko srce nikad zadovoljno nije, što više ima, to više hoće! Nikada njemu, Ljudskome Srcu - ničega nije dosta! A čovjek bi se često trebao zapitati, baš kao što se i ja, još uvijek pitam : što je to u čovjeku što ga tjera u neke odnose ili igre s drugima, njemu primjerenima ili neprimjerenima, uz manje ili veće nepodopštine? Što je to u njemu što ga tjera na laži, ljubomoru, krađu, napade na druge uz neetično ponašanje prema čovjeku, njemu nasuprot? Kakve su posljedice čovjekovih loših djela, a kakve dobrog ponašanja? Gdje se nalaze korijeni čovjekovog ponašanja? Što je u čovjeku samom? Tko on jest? Što on jest? Zašto je takav kakav je? Tko je i što je uzrok njegovog dobrog ili lošeg života? Zašto čovjek zbog nekog svog trenutnog - prolaznog stanja - osjećaja koji njime vlada - „izigra samog sebe“, vara se, obmanjuje, laže, maže, tvrdoglavo, oholo, ljubomorno, superiorno - iznad drugih ili inferiorno - indolentno, bez interesa, se ponaša? Zašto čovjek nije svjestan da su njegovi osjećaji prolazni, da osjećaje koji njime vladaju - stvaraju njegove misli - koje nisu njegove, već njegovih odgajatelja - roditelja, ili je iste već nekada davno „pročitao negdje na nekom plotu“?
Međutim, Roditelji su „krivi“ za naše današnje stanje, za naše igre, za naše oklope, za naše maske i naše uloge. Još dok je čovjek bio malen - dijete, igrao se malim igračkama i malom djecom, a kada je odrastao ponovo se „igra“, ali velikim ljudima i velikim igračkama! Jer, Igra je sastavni dio čovjekova života, već samim rođenjem postao je igrač - glumac. Počeo se čovjek igrati kada je bio malen, igrao se svojim ručicama - prstićima, ustima, jezikom, a igrao se i svojom majkom, svojim roditeljima! Da li smo stoga već rođenjem određeni da se igramo sami sa sobom, da se igramo jedan s drugim, da glumimo jedan drugome, da stavljamo masku po potrebi igre. Uvijek će netko igrati glavnu ulogu, a netko sporednu. Moguće da će naša uloga biti lažna, moguće da ćemo kroz nju varati sebe, ali i drugoga. Moguće da ćemo „igrati - plesati“ kako drugi „sviraju“, moguće da će naša igra biti „solo“ ili grupna uloga, a igrat ćemo sve zbog nekog svog interesa, jer čovjek sve radi sa nekim otvorenim namjerama ili skrivenim primislima - kojih često i nije svjestan.
Ipak, čovjek je rođen samo za „Igru Života“, jer, on se Igra kroz Život! Čovjek kroz svoj život, samo mijenja „igračke“, ali i „uloge“ - jer igra često zahtijeva neku „igračku“ i neku „ulogu“!
Koju li će Ulogu čovjek zaigrati, koju li će Masku staviti, u kakvom će Oklopu živjeti,..- koju li će Igračku - odabrati!? Jer, čovjek je svojim rođenjem svakako prvo bio Dijete, koje kako odrasta, kroz život može postati : Dijete - Malo, Dijete - Veliko, Dijete - Znatiželjno, Dijete - Napušteno, Dijete - Ranjeno, Dijete - Žrtva, Dijete - Patnik, Dijete - Ovisnik, Dijete - Saboter, Dijete - Luđak, Dijete - Pustinjak, Dijete - Klaun, Dijete - Lopov, Dijete - Đavo, Dijete - Čekač, Dijete - Tragač, Dijete - Lovac, Dijete - Sluga, Dijete - Agresor, Dijete - Nihilist, Dijete - Hrabro „Lavljeg Srca“, Dijete - Izdržljivo poput Deve, a svi po karakteru - Kolerik, Sangvinik, Flegmatik, Melankolik, te sve ostale karakterne izvedenice koje iza navedenog slijede. Ovisi o situaciji u kojoj će se trenutno naći, čovjek će zaigrati svoju ulogu, te staviti prikladnu masku, ali izabrati svjesno ili nesvjesno i oklop u kojem će živjeti svoj život - također,..!
Već sama „Igra Života“ može biti uzbudljiva, jer, igra je život, igra je umjetnost, igra nema granica, igra može biti bezvremena, igra je subjektivna, igra je objektivna, igra je pokazivanje i dokazivanje sebe, igra je stvaralaštvo, igra je učenje,..! A, igrati se čovjek može i sam sa sobom, u dvoje, u troje ili s grupom - masom drugih ljudi!
U „Igru Života“, da li samoga sa sobom ili u dvoje ili s grupom - masom drugih ljudi, čovjek se upušta iz nekog svog interesa, očekivanja zadovoljstva i ugodnosti koju mu sama igra pruža kroz osjećaje - želja, strasti, ugodnosti, požude, halapljivosti, mašte, iluzije, zablude, nestvarnosti, ali rijetko - stvarnosti, istinitosti, realnosti života, svojih sposobnosti ili mogućnosti, razumnosti svoga mozga, razuma uma, intelekta, svoje inteligencije, viđenja istine, poznavanje sebe i drugih!

„Igra Života“ samoga sa sobom :
= Čovjek mora znati da je najteži upravo onaj odnos - veza, ona koju ima sam sa sobom! Pitati se čovjek mora : U kakvoj sam vezi sam sa sobom? Kako sebe vidim? Kako sebe doživljavam? Da li se uopće vidim? Da li se čujem? Da li se osjećam i što osjećam? Zato u vezi samoga sa sobom čovjek treba imati realan i pošten odnos, ako toga nema, teško njemu! A, čovjek je sam sa sobom upravo zbog lošeg odnosa s drugima ili nedostatka kontakata ili nesposobnost za odnose u zajednici. Pokazuje čovjek kroz svoju samoću strah od odgovornosti. U odnose bilo koje vrste, vrlo malo ili gotovo rijetko ulaže svoje osjećaje, a o ljubavi da i ne govorim. Čovjek godinama samuje sam sa sobom, a da pri tom ne poduzima ništa ili vrlo malo. Čudi se čovjek, misli i pita sam sebe : „Zašto me nitko ne želi? Zašto me nitko ne treba? Zašto su svi okrenuli glavu od mene? Zašto su svi protiv mene?“ Osjeća se izgubljenim gubitnikom,..! Zašto? Zato što uzrok čovjekovog teškog života može biti njegov bijeg od suočavanja sa samim sobom, bijeg od problema koji ga muče, izbjegavanje odgovornosti za posljedice svojih ranije učinjenih loših djela, nemorala, pohlepe, proždrljivosti, egoizma, neodgovornosti prema drugima, ali i sebi samome, možda nezrelosti, površnosti, nemara, nebrige, lijenosti, života u mašti, iluziji, zabludi, nestvarnosti ili „baš me briga za sve i svakoga“!
Upravo kod takvog čovjeka prevladava mišljenje da suživot i vezanost za nekoga donosi samo „teret i obavezu“, te ovaj čovjek misli,..- Što će mi teret? Što će mi obaveza?,..- na neki je način hendikepiran u smislu svog egoizma, jer on ne želi služiti nikoga i ništa poslužiti - pružiti partneru - drugome, ništa poduzeti za drugoga, dati nešto nekome, osim sebi samome!
Što li je takav čovjek sposoban dati sebi, ako nije ništa sposoban dati drugome? Što to on kao čovjek daje sebi, a što ne bi mogao dati drugima? Ne daje ovaj čovjek sebi ništa, jer nema ništa u sebi, a niti oko sebe! Živi u „čahuri“ u „praznome balonu“ u svom „oklopu - orahovoj ljusci“ u svojoj zatvorenosti i samoći - nikada ovaj čovjek neće imati sposobnost slušanja i razumijevanja, neće moći ćuti drugoga što govori! Ovom čovjeku teško da će se moći pomoći, jer on nikada neće znati primiti savjet, lijepu riječ ili podršku drugoga,..!
(…, primjer iz moje prakse : U toku Reiki energetskog tretmana - osim ostalih manifestacija - samo šumovi u glavi - tvrdoglavost, nesuvislo - nepotrebno govorenje kroz koje gubi energiju, ne čuje, ne vidi, ne razumije - samo „tjera mlin na svoju vodu“ - isprazno brbljajući, ponavljajući iste riječi, „…ali, ali,..ali,..“! Prisutna je duboka tjeskoba - definitivno,..- teško je s ovim čovjekom u komunikaciji – „ja drumom, a on šumom“ - kaže stara poslovica!..)

„Igra Života“ u dvoje :
= Zašto propadaju brakovi, roditeljski i obiteljski odnosi, veze između prijatelja, između poslovnih suradnika ili dolazi do raspada neke zajednice? Zašto se „Igra Života“ u odnosima raspada? Zašto svatko odlazi na svoju stranu? Zašto „dva neprijatelja“ spavaju na jastuku bračnoga kreveta? Zašto je suprug ostavio suprugu i obrnuto!? Zašto je prijatelj iznevjerio prijatelja!? Zašto je čovjek dobio otkaz na poslu!? Zašto je dijete „okrenulo glavu i leđa“ roditeljima!? Zašto je netko izigran od drugoga!? Zašto je netko pokraden!? Zašto otplaćuje dugove za nekoga!? Zašto!? Zašto!? Zašto!?
Odnosi između dvoje ljudi mogu biti puni ljubavi - prijateljski ili pak neprijateljski, isto kao i partnerski odnosi bilo koje vrste, od roditeljskih, obiteljskih do poslovnih. Ma koliko neka zajednica bila mala, u njoj će svakako trebati biti međusobnog razumijevanja i sporazumijevanja, nečega ili nešto što će biti zajedničko za jednu ili za drugu stranu. Ali u životu nije uvijek tako!
Jedna će strana uvijek istupati nametljivo, imperativno - ne prihvaćajući mišljenje drugoga. Nametat će svoja pravila, svoje stavove, svoje navike, svoje zahtjeve - želje, a sve bez pogovora, dogovora ili nekog srednjeg rješenja. U ovakvoj zajednici, druga će strana svakako doživljavati traume, biti nezadovoljna svojim „krivim“ odabirom života osjećajući se žrtvom, poniženom, iznevjerenom, neshvaćenom. Mogu biti „potonule sve lađe“, porušeni svi ideali jednog čovjeka, sve njegove vrijednosti kao ljudskog bića. Moguće da će trpjeti poniženja, uvrede, omalovažavanja, osjećat će se kao „otirač za noge“ - „krpa za suđe“ - „kanta za smeće“. Zavladat će osjećaj straha, samoće, neshvaćenosti, nerazumijevanja, odbačenosti, poniženja, neravnoteže, sputanosti, vezanosti, nepokretnosti, ustajalosti, praznine uništenoga života,..!
A, upravo u „Igri Života“ u dvoje dolaze na vidjelo sve loše navike pojedinca. Netko od njih dvoje kad - tad postaje žrtva nesporazuma, sukoba, konflikata koji nastaju zbog razilaženja u mišljenjima, stavovima, postupcima djelovanja i izražavanja, zbog nepopustljivosti, uporne tvrdoglavosti, lažljivosti, neprilagodljivosti. Svatko vuče na svoju stranu, ne želi odstupiti u svojim zahtjevima. Kako vrijeme prolazi napetost u odnosu raste, rastu i strahovi, a s njima u pojedincu i agresija - iskazana ili potisnuta. Tvrdoglavost je prisutna, tko će kome popustiti, tko će koga nadmudriti? Netko je kriv, a krivicu ne priznaje!
Ali čovjek je slab, nema hrabrosti „izvući“ se iz sebi nedolične situacije. Nastaje u čovjeku dvoumljenje : Što sad? Ostati ili otići ili ne činiti ništa!? Jer „lako“ se čovjek u „Igri Života u nekom svom odnosu može naći u „blatu života“, u „krugu bez izlaza“ - labirintu! Život u blatu nije slučajan, u labirintu, također! Jer, u - „blato života“, u - „labirint života“, u „slijepu ulicu“, čovjeka „bacaju“ njegovi nemiri, njegove nesposobnosti, njegove nekontrolirane strasti, neispunjene želje, život u nestvarnosti, u iluziji, mašti, zabludi, ne viđenja onoga što ga okružuje - slijep je i pored zdravih očiju, nedostatka ljubavi u srcu, ne poštivanje sebe, ali ni drugih. Ponekad živi čovjek u „blatu i labirintu života“, a da toga nije ni svjestan!
Čovjek u „Igri Života“, živi u nekoj vrsti zajednici s onima koji ga u svakodnevnom životu okružuju, od djedova, baka, roditelja, muževa, žena, sinova, kćeri, rodbine svih vrsta, nekih prijatelja, isto kao i onih koje nije birao, koje mu je dodijelio život, a mora na neki način dolaziti u doticaj s njima ili voditi brigu o istima. I tako, kako vrijeme prolazi, a s njim i život čovjeka koji gleda sva ta lica, sve te druge ljude koji ga okružuju, a stoje - njemu nasuprot,..- gleda sve njih i u čudu se čudi pitajući se - tko li su svi ovi? A doći će dan, jer mora doći, dan kada će čovjek shvati da su ti drugi, za njega postali sve sami stranci i neznanci, a neki su i malo čudni. Slični su njemu, ali ipak različiti! A čovjek stoji i sve njih gleda, neki su dobri, preplavljeni samilošću, iskrenošću, neki jadikuju, kukaju, kritiziraju, ogorčeni su, ljuti, bijesni, ljubomorni, bolesni, zločesti, pohlepni, puni mržnje, nemilosrdni, sadističkog ponašanja, a neki „zabijaju i nož u leđa“.
Zapitat će se čovjek - „Što stvara tu „razliku“ među ljudima,..?! Da li je to njihovo mišljenje i govor, a prema tome i djelovanje!? U očima nekih od njih može čovjek vidjeti sažaljenje, možda prijezir, možda pitanje : „Kako sam uopće dospio u tvoje društvo?,.. Tko li si ti!,.. Zašto sam s tobom?,.. Što bih s tobom?,.. Što ćeš mi ti?,.. Ne trebaš mi!,.. Teret si mi!,.. Oslobodi me se!,.. Ili ću se ja osloboditi tebe!,.. Ne želim s tobom gubiti svoje dragocjeno vrijeme,..“!
A koje je to „dragocjeno“ vrijeme? Za što ćeš ga iskoristiti čovječe? Možda za neku svoju Pohlepu, Požudu, Strast, Želju, za neko Osjetilno uživanje, za neku Iluziju, Maštu, Zabludu, koja će ti svakako donijeti Strah, Bolest, Nesreću, a na posljetku i Smrt!

„Igra Života“ u zajednici, s grupom - masom drugih ljudi : (vidi - „Igra Života“ u dvoje)
= Kakav si čovječe sam sa sobom, kakav si u dvoje, isti ćeš biti i sa grupom - masom drugih ljudi!
Zašto neka „Igra Života“ - brak - zajednica uspijeva, dok se druga raspada? Ako čovjekova misao, njegov govor i djela nisu usklađena po redu, ništa u njegovu životu neće biti u redu, kao ni igra odnosa, a sve zajednice u kojima će se naći - propadati će i propasti,..- ili se nikada neće ostvariti, a čovjek će ostati sam samcat,..! Odnosi s drugima jesu čovjekove misli, riječi i djela - „igrice“! Zato se igrati treba znati! Jer upravo igra u odnosu s drugima, kod čovjeka dobiva mjesto po njegovoj „misaonoj formi“ - nametnutoj kroz odgoj roditelja ili staratelja. Preko odnosa, u igri s drugima, čovjek upoznaje sebe, ali i druge, dolazi do kontakta samoga sa sobom, sa svojom Dušom i Srcem (Sunce zlatnoga sjaja), ali i Dušom i Srcem (Sunce zlatnoga sjaja) drugoga! Ipak, dobro je znati da se u „Igru Života“, čovjek upušta prema svojoj unutarnjoj sklonosti ili svom viđenju vanjske stvarnosti.
Jer, da nije bilo „Igre Života“, nikada se čovjek ne bi zapitao, a pitati se u igri odnosa treba : Zašto smo se sreli? Tko li smo? Što li smo? Kakvi smo? Što želimo jedno od drugoga? Što možemo jedno drugome dati - pružiti? Što jedno od drugoga možemo naučiti - dobiti? Zašto smo upravo takvi kakvi jesmo u našim odnosima,..- jedni prema drugima,..?