Ivan Mikulić Pipin

Ovo je priča o jednom sasvim običnom izletu po već dobro poznatim predjelima Moslavačke gore. Pješačenje od Vilenjaka do Humke je bilo popularno kod kutinskih izviđača od šezdesetih godina prošlog stoljeća.

Tada smo dobili od šumarije kućicu „Srna“ i zbog nje je Humka postala omiljeno izletište. Bila je relativno mala sa dva kreveta na kat, drvenim stolom i nekoliko drvenih stolica. Prvobitna namjena je bila za smještaj lovaca koji su tu čekali noć da bi krenuli na lovačke „čeke“ gdje su čekali da im naiđe divljač. Kasnije smo uredili potkrovlje za spavaonicu, izgradili novi vanjski dimnjak, kupili peć i kuhinjski namještaj. Ponekad se u tom malom prostoru našlo i do 30 izviđača.
Kad smo dogovarali ovaj izlet među kutinskim brđanima bilo je dosta zainteresiranih. U međuvremenu su zbog raznih razloga neki odustali i ostalo nas je pet plus moji unuci Elena i Sven. Obitelj Vuković je povela i svog psa Mrgu. Po lijepom vremenu koje je više podsjećalo na proljeće nego na zimu, dovezli smo se autima do Vilenjaka. Usput pojašnjavam kako sam na toj prilaznoj cesti i ja radio u sastavu Omladinske radne brigade negdje 1962. godine. Bili smo smješteni u Lovačkom domu u Vilenjaku do kojeg je vodila mala šumska željeznica od Kutine. Vagonima se dopremao kamen kojeg smo mi istovarivali i ugrađivali u prve kilometre ceste od Vilenjaka do Krajiške Kutinice.

Krećemo prema Humci laganijom stazom kojom prolazi i dalekovod. Ispred nas je Mrga koji uskoro uočava u šumi krdo muflona. Mrga je pametan i ne laje već samo pomno prati kretanje muflona koji se uskoro gube iz vidokruga. Pješačenje nije naporno i vrijeme kratimo pričama. Ivan usput planira kako će po Moslavačkoj gori voditi planinare iz Križevaca koji nam dolaze u goste u svibnju. Ivan i Maja su članovi Planinarskog društva „Kalnik“ Križevci i s njima su već pohodili na puno planinarskih izleta. Priču o Mrgi sam započeo s pitanjem gdje su nabavili tako malog a pametnog psa. Saznajem da dolazi negdje iz Zagreba i još po nekoliko zanimljivosti vezanih uz njega. Mrga se voli u jutro ušuljati u kuću i doći do Slavka koji još spava te ga lizati i nježno buditi. Slavko i Mrga su povezani jer najčešće idu zajedno u šetnje. Pod kraj protekle godine kada se smrzlo Lonjsko polje zajedno su se klizali po prostranoj ledenoj površini. Često odlaze do vinograda iznad Repušnice pa se dogodilo da je Slavko negdje otišao bez Mrge a ovaj ga čekao u vinogradu. Sada se već zna da Slavko ako nekud ide mora Mrgu upozoriti da ne ide u vinograd. Ovaj to shvaća i čeka kod kuće. Nakon tih priča ja se jadam kako moj pas Ben nije ni blizu tako pametan. Da je on bio tu naganjao bi one muflone do iznemoglosti. To mu je vjerojatno u genima jer je mješanac . Po izgledu liči na zlatnog retrivera (na mamu) a po ponašanju na seoskog đukelu (na tatu).
I tako korak na korak, priča na priču i za sat vremena pred nama je Humka. Odmah palimo vatru u ognjištu, vadimo hranu i nadoknađujemo izgubljene kalorije (ja i šečer). Elena i Sven odlaze do izvora po vodu. Izvor je u lošem stanju, vjerojatno će ga šumarija urediti kada dođe na red. Još nisu uredili unutrašnjost kućice koja se sada službeno zove „Lugarnica Humka“. Izvor smo uredili kada je Bobo (Felc) bio načelnik odreda i sjećam se da je on vodio poslove uređenja. Voda je tradicionalno dobra a i poznata je po tome što je više piješ više si gladan. Na kraju ispada da je nije dobro puno piti.

Pridružuje nam se Mačak. Dolazi iz lova i priča nam kako je jedan lovac (slovenac) s čeke upucao psa (haskija) kojeg je vlasnik vodio u šetnju po šumi. Dobro da nije upucao i vlasnika. To su oni tipovi koji pucaju na sve što se miče, a Slavko komentira kako godišnje kod nas pogine više lovaca nego ljudi od ugriza zmija. Mačak nam priča kako je pala vojarna JNA na Humci. Vojnici i zastavnik koji ih je vodio rado bi se predali ali im nije dao neki kapetan koji je došao iz Bjelovara. Pucalo se na vojarnu pa je došao vojni zrakoplov i raketirao naše vojnike, četvero je poginulo. Nakon toga su naši zapucali još jače dok se na prozoru nije pojavila bijela zastava. Kad je vojarna osvojena počela je pljačka sve opreme, no to je druga priča.
Dogovaramo se da ćemo otići do razvalina Pavlinskog samostana zvanog Bela crkva. Krećemo šumskom cestom prema Mikleuškoj i usput nailazimo na radnike koji izvlače posječena stabla sa traktorima iz šume na cestu. Ja komentiramo kako u vrijeme kada sam ja radio u Šumskom gospodarstvu taj posao su radili radnici gospodarstva a sada to rade privatne firme. Dolazimo do razvalina i nailazimo na nešto novo. Prvi puta vidim kako se na tom povijesnom lokalitetu nešto radilo. Iskopana je unutrašnjost u dubini do oko 2 metra. Dijelovi koji su povijesno zanimljivi natkriveni su krovom od lima. Vidi se jedna nadgrobna ploča, dijelovi zida…

Pavlinski samostan je osnovan u drugoj polovici 13. stoljeća, prvi put se spominje u pisanoj ispravi 1295. g. Prema nekim izvorima tada je izgrađena samostanska kuća i crkva. Tokom slijedeća dva stoljeća pavlini stječu brojne posjede, te grade novu crkvu i samostanske objekte zaštićene zidom i kulama. Središnje mjesto je zauzimala crkva posvećena blaženoj Djevici Mariji. Pavlini su imali širok dijapazon djelatnosti, obogaćujući krajeve u kojima su boravili gospodarskim inovacijama. U Moslavini su razvili vinogradarstvo i voćarstvo. Na vrhuncu svoje moći samostan doživljava svoj kraj. Zbog stalnih upada Turaka u ove krajeve pavlini su napustili samostan i otišli u Lepoglavu . Sa sobom su odnijeli svoju arhivu i dragocjenosti. U drugoj polovici 16. stoljeća pao je u ruke Turaka. Nakon toga je prepušten propadanju i nije više nikad obnavljan. Nalazi se na povišenom platou sa sve četiri strane okružen potokom i opkopom. Nizvodno uz potok na planinarskom putu prema jezeru Mikleuška nalaze se ostaci ribnjaka. Ostaci pavlinskog samostana blažene Djevice Marije – Bela Crkva nalaze se uz potok Crkveni jarak. Tijekom vremena porušeni su svi samostanski objekti. Trenutno se vrše iskapanja na lokalitetu. Do Bele Crkve se može doći planinarskim stazama od Humke, Visa i od jezera Mikleuška. Izvor https://sites.google.com/site/moslavackagora/bela-crkva
Odlazimo do šumske ceste koja vodi prema Humci preko vidikovca zvanog Vis. S njega se vidi sve do Kutine, Lipovljana, vide se ribnjaci u Kaniškoj Ivi, crkva u Osekovu… Bila je dobra vidljivost bez sumaglice i ja konstatiram da se zbog tog pogleda isplatilo doći i propješačiti toliki put.

Na Visu je planinarski spomen žig i kutija na kojoj su naljepnice raznih planinarskih društava čiji članovi su tuda prošli. Ima jedna naljepnica HPD Susedgrad – ogranak Pijani poskok.

Tada mi pada na pamet da u našem klubu imenujemo novi ogranak, pored već starog nazvanog „Gemišt“, ovaj bi se zvao na pr. „Hodanje je bolje od gemišta“. Mi smo pili uglavnom izvorsku vodu iako nas je Mačak nudio s colom. Ne znam samo kako se Slavko tu uklapa, ipak on ima vinograd i njeguje dobro vino. Mislim si da nam je bliži jer ga nisam nikad vidio pod „gasom“.
Nakon Visa spuštamo se prema Vilenjaku. Spust je zbog debelog sloja lišća sličio na spust po snijegu. Više napora je bilo potrebno nego pri uspinjanje. Da prikratimo vrijeme s mojim unucima igramo igru pogađanja životinja. Pri kraju puta Sven je već vidljivo šepao na lijevu a ja na desnu nogu. Konstatiramo da smo propješačili oko 20 km. Dosta za početak godine. Zadovoljan sam zbog unuka jer znam koliko im je to korisno. Naročito za Svena koji puno vremena provodi na kompjuterom. Nadam se da ćemo opet ponoviti pješačenje, ovaj puta će to biti po Psunju, Omanovac i okolica u veljači. Pridružite nam se.

No comments

Priča o Tomu, mačku s Betlehema

Sunday, November 20, 2011 5:35:27 PM

Negdje početkom ove godine na Betlehemu se pojavilo troje malih mačića. Netko ih je donio i ostavio na milost i nemilost. Tijekom godine od njih troje ostao je ON, Tom kako smo ga prozvali. Kad smo dolazili do našeg doma na brdu Betlehem on bi se pojavio i molio da ga nahranimo. Jednom sam mu u nedostatku hrane dao smrznuti kuhani grah iz zamrzivača a on ga je lizao i pomalo me gledao pitajući se što sam mu to dao. Tijekom svog boravka i samovanja na Betlehemu vjerojatno je imao razne pustolovine a iz jedne od njih je zaradio ozljedu lijevog oka, koje mu je malo stisnuto. Govorili smo da se hrani od vikenda do vikenda, kada se u domu održavaju fešte ili se pojave izviđači. Lovci ga vjerojatno nisu previše voljeli a naročito njihovi psi pa je uglavnom bio nepovjerljiv i s oprezom nas je obilazio moleći hranu.
No Tom je preživio sve nedaće i odlično se uklopio u okoliš brda Betlehem. Često sam ga vidio kako čuči uz rubove šume i čeka miša. Miševa ima u izobilju a domar Špačo mi je rekao da ga je vidio jednom da nosi štakora. Uglavnom zahvaljujući što je dobar lovac preživio je cijelu godinu. Kad sam u jesen počeo svakodnevno sređivati ekonomat i pecaru, donosio sam mu hranu i malo po malo smo se sprijateljili. Upalio bih vatru na ložištu i sjeo u fotelju a Tom bi mi došao u krilo i tako smo dremuckali uz toplinu vatre.
Dolaskom hladnijih dana često sam mislio na njega znajući kako je hladno na brdu kada zapuše sjeverac koji ledi do kostiju. I tako jednog dana kada je noću temperatura bila ispod ništice odem je na Betlehem po Toma. Ali njega tamo nema. Zovem ga jedno petnaest minuta bez rezultata. Obično bi odmah došao jer je znao da sam mu donio hranu. Kad sam već pomislio da se spustio do kuća tražeći topliji smještaj, pojavi se on iza doma. Stavio sam ga Milki u krilo i krenuli smo kući. U početku je bio uznemiren ali ga je umirilo glađenje po glavi. Bacio je još jednom pogled na kraj u kome je proveo djetinjstvo. Smjestili smo ga u jednu od naših dvorišnih prostorija. Tu je dva dana uglavnom spavao ili se izležavao na jastuku. Davali smo mu redovito hranu i pazili da ga ne potjera i uplaši naš pas Ben. Mislio sam kako nije više sam i nadao se da će nam se odužiti loveći miševe.
Ali jednog jutra Tom je nestao. Mislili smo da je otišao u malo istraživanje okolice i kako će se pojaviti. Nakon što ga nije bilo par dana otišao sam na Betlehem i ugledao njega. Hranio se ostacima fešte od prethodne noći. Tada sam shvatio da je Betlehem njegov jedini dom kojeg je upamtio od ranog djetinjstva i tu se osjeća najbolje. Nadam se da će svratiti do naše kuće kada zima ojača i kada nestane miševa i hrane. Uostalom on je sam gospodar svoje sudbine.

1 comment

Sjećanje na Kobru

Monday, November 7, 2011 12:32:59 PM

Ovih dana navršava se četiri godine od smrti mog brata Vlade (nadimak Kobra).

Još par godina nakon njegove iznenadne smrti u mom susjedstvu gdje živi njegov sin, ponekad mi se učinilo da čujem njegov glas. Navraćao je on tu povremeno i uvijek kad je trebala njegova pomoć. Bio je čovjek za sve i kad je trebalo nešto popraviti ili na primjer izgraditi sklonište za naše koze. Sada kad se uz ovu tužnu godišnjicu sjećam našeg djetinjstva u mislima mi se vraćaju slike iz kuće u Gojlu gdje se jedne noći rodio, a ja sam tada morao prespavati na podu. Uzbudljiv je bio njegov život. Od malena je bio nestašno dijete i naša majka je imala problema da smiri njegov temperament. Najviše se sjećam djetinjstva provedenih u Ilovi, u kući na kraju sela uz tadašnji autoput a sada je to autocesta. Naši roditelji imali su dva konja (kobile) i Vlado je bio izvrstan jahač bez sedla. Mene je nagovarao da i ja to pokušam ali sam imao nekakav strah i nije mi se dalo. Ipak jednog dana posjedne on mene na kobilu Lisu a ona odmah po izlasku iz štale počne trčati. Ja se sunovratim s nje i od udarca u glavu dobijem potres mozga. Nisu me vodili doktoru ali danas znam da je to bilo to, jer sam iza toga povraćao. Glava me i sada zaboli.
Moji su gradili novu kuću a Vlado se s svojim vršnjacima igrao „majstora“ u gradnji kuće. Tako su kao i svi majstori nazdravljali rakijom i on se tako napio da je jedva ostao živ. Od tada je bio još nestašniji. Kasnije sam govorio da smo oba dva malo na svoju stranu, ja od onog pada s kobile a on od te rakije.
U izviđače sam ga poveo odmah na početku. Bio je s nama na logorovanju na Prviću 1978.g. i kasnije na drugim akcijama. Sudjelovao je u posjetu harcerima u Poljskoj i skijašima iz Kunštata u Češkoj. Iz tog doba sjećam se bezbroj dogodovština u kojima je on sudjelovao, kao na pr. kad smo bili u razgledavanju spilje Macoha u Češkoj a on se sakrio u mraku i iznenada uhvatio za nogu mladu čehinju koja nam je bila vodič. Godine 1984. sudjelovao je u plovidbi od Jasenovca do Beograda. Penta koju je on vozio stalno je bila na popravku jer je izvodio razne manevre uz plitku obalu Save i lomio štiftove na elisi. Napokon je pretjerao prije Brčkog i slomio cijeli pogon za pokretanje elise. Jedva smo našli rezervni dio kod majstora u Brčkom. Na glavi je nosio kapu, jeftinu imitaciju kapetanske mornaričke kape i na ulazu u Beograd iz svog čamca stoječki salutirao prema znatiželjnim beograđanima koji su nas promatrali iz svojih sojenica poredanih na desnoj obali Save prije ušća u Dunav.
Kad su brđani odlučili graditi doma na brdu Betlehem za glavne majstore određeni su Vinko Briški, poznati stručnjak za drvenu gradnju a njegov pomoćnik bio je Kobra.

Zgrada stare pilane koja je bila smještena uz željezničku stanicu je pažljivo rastavljena a sve planke su obilježene i nakon rastavljanja ponovno sastavljene na Betlehemu. Na kraju je dom poprimio isti vanjski izgled kaka je bio prije rastavljanja i kakav je danas, jedino je jedna dvo metarska planka ostala viška. Sve je sastavljeno a ona je misteriozno ostala bez mjesta.
Svoj nadimak Kobra dobio je kad smo se počeli baviti CB radio stanicama. CB je skraćenica za city band, prevedeno građanski val i mogli su je bez ispita i bilo kakve dozvole koristiti građani za međusobne komunikacije.

Bilo je to ludo vrijeme (mobiteli su bili daleka budućnost) kada smo svi u svojim automobilima imali ugrađene te stanice i u vožnji održavali veze. Iako je namjena bila predviđena do par kilometara dometa, mi smo ih dogradili pa je to išlo i dalje. Svaki od nas je imao svoji nadimak u javljanju na radio valovima a Kobra je dobio nadimak po svojim očalima koje je nosio cijelog života i to veoma visoke dioptrije. Kad smo na vrhu Moslavačke gore Humci postavili veliki antenski stup mnoge dane i noći proveli smo u kućici Srna uspostavljajući daleke veze s CB-jašima na prostoru bivše države.
Kobra je radio u Petrokemiji a uz to je vezan događaj uz proslavu dovršetka Prve faze. U izgradnji je sudjelovala strana firma iz Engleske a među tim stranim stručnjacima posebno je bio omiljen jedan stari englez koji je radio s Kobrom u skladištu. I na rastanku nakon dovršetka izgradnje za njega su organizirali oproštajku na Humci. Vjerojatno svi znaju da na Humci postoji vojni objekt radio relejne veze. Jugoslavenska narodna armija imala je u tom objektu stalnu postaju sa nekoliko vojnika. S njima smo bili u dobrim odnosima i praktički smo bili domaćini u za ostale strogo zabranjenom prostoru vojarne. Sve je bilo dobro dok nije došao viši starješina iz garnizona u Bjelovaru. To se baš dogodilo jutro nakon gore spominjane proslave oproštaja s englezom. Na taj prostor je bilo strogo zabranjeno dovođenje stranaca. Kad je zapovjednik otkrio da među izviđačima ima i jedan stranac odmah je alarmirao milicuju i državnu sigurnonost u Kutini. Ja kao odgovorna osoba za kutinske izviđače pozvan sam na Humku i slijedilo je mučno ispitivanje zašto se to dogodilo. Na kraju se sve završilo privođenjem jadnog engleza u kutinsku stanicu milicije i veoma razumnom odlukom tadašnjeg načelnika da on nije nikakva sigurnosna opasnost.
Uglavnom Kobra je bio kao onaj poznati zakon – gdje je bio on uvijek je postojala mogućnost da nešto pođe po krivu. Svi smo se poslije smijali tim događajima koji su se odigrali tog jutra na Humci i koji su na kraju završili bez ikakvih posljedica.
I tako četiri godina poslije razmišljam o njemu i njegovom sretno – nesretnom životu. Znao je živjeti život ali nije pazio na sebe. Nije redovito uzimao lijekove a buran život mu je oslabio srce. Umro je u autu iza pola noći vračajući se s svojim posinkom Ivanom s Humke. S Humke koju je posebno volio, kao i sve u prirodi. Ostaje mi još da se odazovem pozivu Ivice Mataića i obiđem njegovu drvenu kuću u Lici koju je svojim rukama sastavio Kobra. On sada u miru počiva uz naše roditelje i nadam se da s anđelima putuje po nebeskim brežuljcima.

Kutinski brđani položili su cvijeće na grob dan poslije proslave dovršetka uređenja velike sale Doma Betlehem.

No comments

Jesenski izlet na Lošinj

Monday, October 31, 2011 9:16:27 AM

U nedjeljno rano jutro krenuli smo prema Velom Lošinju. Milka, Jelen (koji vozi) i ja putujemo u posjet Jadranki, vlasnici ugostiteljskog objekta u Velom Lošinju koji nosi naziv Vila San. Jadranka i njen suprug u vlasništvu su nekadašnjeg ljetnikovca jednog mađarskog vlastelina koji ima kapacitet za smještaj 60 gostiju. U sklopu objekta nalazi se restoran koji je otvorenog tipa, pa se hrana pored gostiju vile poslužuje i ostalim gostima.

Jadranka je posebna po svojim idejama i po načinu na koji želi privući domaćeg gosta a naročito djecu u lošinjski raj. Prije nekog vremena e-mailom je slala ponude izviđačkim udrugama da dođu sada u pod sezoni po vrlo povoljnim cijenama. Obzirom da smo u tijeku pronalaženja pogodnog smještaja za najavljeno ljetovanje naših poljskih prijatelja iduće godine, odlučili smo se obići Vilu San i utvrditi da li bi bila pogodna za to.
Put do Krka protekao je relativno brzo a bilo bi i brže da nije bilo magle. Na trajekt u Valbiski stigli smo minutu prije polaska u 7.15. Trajekt je prazan i s njegove gornje palube promatramo okolne otoke. Od Valbiske do Velog Lošinja ima 45 minuta vožnje.

U 9 sati smo već bili na vratima Vile San i zatekli našu domaćicu za doručkom. Ona je sutkinja i živi u Osijeku a stigla je s svojom spremačicom dan ranije da pospremi vilu za zimski san. Dovela je i dvije umirovljenice iz Osijeka da ima pokaže svoju ponudu. Uskoro nas je poslužila s pravim (ljutim) slavonskim doručkom i ponosno nam predstavila kulen koji je osvojio nagradu za svoju kvalitetu. Tijekom doručka na terasi Jadranka nam pruža veliku količinu informacija a mi smo osim s doručkom, oduševljeni i s pogledom koji se pruža na „malu Veneciju“ kako kaže naša domaćica da nazivaju ovaj mali gradić na kraju otoka Lošinja. Saznajemo da su stare kuće izgradili pomorski kapetani koji su ploveći svjetskim morima donosili razne umjetnine. Sada je to sve spremljeno u mjesnoj crkvi koja ima poseban izgled, ispred je veliko zdanje u kojemu je oltar i sve te umjetnine, a posebno iza nalazi se zvonik koji kao da izlazi iz kamena.
Posebnost Veli Lošinja je i u tome što ima puno zelenila i raznoraznih biljaka koje su domaći pomorci donosili sa svojih putovanja. Sve to bilje daje jedno osebujno ljekovito svojstvo ovom mjestu tako da je poznato širom svijeta kao najbolje mjesto za liječenje bolesti dišnih organa. Iznad mjesta sudaraju se sjeverni i južni vjetrovi koji stvaraju zračni vrtlog i time na jednom mjestu zadržavaju preko 1000 mirisa okolnog raslinja i bilja. I zato se naša domaćica posebno trudi da ovamo dovede što više djece kojoj je neophodan ovaj ljekoviti zrak za oporavak od zagađenog zraka u kojem svakodnevno žive i tako je ovamo dovela sve upravitelje osnovnih škola iz Osijeka. Upozorava na činjenicu da strani gosti čine 90% ukupnih gostiju otoka Lošinja.

Jadranka nam pruža bezbroj priča o svojim gostima a posebno je zapažena priča o tri starije gošće koje nisu bile zadovoljne smještajem i koje su rekle da neće više doći. Razlog je bio taj što su se osjećale povrijeđene nastojanjem da se osjećaju kao kod kuće a one su to platile hoće se osjećati kao gosti. Slušamo priču i o gazdi NK Dinama koji je želio ovdje dovesti „plave“ na pripreme ali se nisu uspjeli dogovoriti oko plaćanja. Naime domaćica traži da se plaća unaprijed a to se nije svidjelo velikom gazdi pa je odustao. Razgledavamo sobe i sve je više nego solidno za ponuđenu cijenu. Sobe su dvo, tro i četvero krevetne, sve imaju LCD televizore na zidu i klimu, naravno i kupaonicu s WC-om.
Samostalno krećemo u obilazak mjesta tražeći plažu. Uz more su šetnice, pa se tako može doći i do Malog Lošinja. U ovo vrijeme cvate agava i oko nas se širi jedan ugodan miris njenog cvijeta. Pronalazimo pješčanu plažu i tako skoro zatvaramo naš interes o mogućnostima koje ovo mjesto može pružiti našim prijateljima iz Poljske.
Dok smo mi šetali Jadranka je kuhala ručak a na meniju je bio čorbanac od divlje svinje i pečenja hobotnica. Sve to smo započeli s Tenjskom rakijom i zalijevali sa kvalitetnim crnim vinom. Naravno svi osim Jelena, jer on vozi a i s alkoholom nije baš u dobrim odnosima. Spominjem našeg kuhara Mačka i žalim što nije s nama da se nabacuje našoj domaćici i da vidi kako se može divljač pripremiti bez „paca“. Čorbanac je bio prva liga. Raspitujemo se još o nekim detaljima vezanim uz planirano ljetovanje i po malo spremamo za odlazak.
Pod kraj našeg boravka osjećam se jako zadovoljnim i posebno me dojmio osjećaj da sam ovaj cijeli dan bio izuzetno smiren i spokojan. Čak me ni Milka nije uspjela naljutiti svojim poznatim običajem da od domaćice zatraži da joj iskopa i pokloni jedan cvijet. Napuštamo vilu ali se ne opraštamo jer ćemo se još jednom vidjeti na trajektu.
Po savjetu Jadranke vozimo se još do mjesta Lubenice na Cresu u kojem se nalazi jedna od pet najljepših plaža na svijetu. Put je dug 8 km od glavne prometnice, jako je vijugav i uski, tako da smo skeptični kako bi tu prošao autobus ako bi vodili naše goste. Lubenice su jedno malo staro primorsko mjesto smješteno na stijeni 300 metara iznad mora. Plaža se nazire duboko ispod a mi se pitamo koliko je teško sići do nje a još teže vratiti se nazad.

Gužva na trajektu je velika, naš auto je kilometar iza početka kolone, a iza nas ima još toliko automobila. Trajekt je tako velik da je na kraju bilo mjesta za još pedesetak automobila. U prostranom salonu trajekta vodimo zadnje razgovore s Jadrankom i njenim gošćama i potvrđujemo da ćemo detalje sporazuma razmijeniti putem e-maila. U Valbiski krećemo u koloni prema krčkom mostu i onda dalje prema Zagrebu. Putem nas prati magla a mi lukavo koristimo one brže i hrabrije vozače pa se vozimo iza njih tako da pratimo samo crveno svjetlo za maglu. Pogodili smo skrenuti za Kutinu iako je magla bila gusta a upozorenja su bila da se vozi 40 km/sat.

No comments

Novi zapisi o tekućim zbivanjima

Saturday, October 22, 2011 2:34:06 AM

U ovo rano jutro kad me san neće razmišljam o tekućim zbivanjima. Jučer sam pročitao da je donijeta odluka o gradskim nagradama za ovu godinu. Nije se ostvarilo optimističko nadanje mog prijatelja Zdenka (to je onaj koji je dobio državnog Fausta za doprinos u radu tehničke kulture) da će godišnju nagradu dobiti Zajednica tehničke kulture povodom četrdeset godišnjeg djelovanja. Koliko vidim za to nije bila potrebna većina vijećnika Gradskog vijeća. Odmah sam se sjetio razočaranja od prošle godine kada kutinski izviđači nisu prošli čak ni do Vijeća a slavili su čak 50 godina djelovanja. Bit će veliko razočaranje u ZTK-u a ja si mislim da je sve to ipak samo politika. Trebaš imati svoje ljude koji će lobirati za tu stvar. Da li smo trebali uključiti našeg Ivana koji radi u Hrvatskom društvu lobista? Uglavnom još jedna obljetnica ostati će prikraćena za gradsku nagradu. A baš bi dobro sjela? Godišnju nagradu dobila je nadarena učenica koja je ostvarila zapažene rezultate van Hrvatske dok je za životno djelo nagradu dobio poznati kutinski zapovjednik 56. bojne i djed naših članova Dominika i Lane Gegurić. Nagradama nema prigovora makar ga je na Vijeću bilo jer nije po drugi puta prošao prijedlog da se nagradi poznati kutinski (sportski) novinar. Kad si bolje razmislim ljudi moji ja sam sretan čovjek što sam 2006.g. dobio nagradu za životno djelo i to jednoglasno bez prigovora, kako je to tada izjavio naš gradonačelnik. Koliko je još kutinskih velikana ostalo bez nagrade. Tu se odmah sjećam pokojnog Ivan Milata. Kad sam ja dobio nagradu on mi je iskreno čestitao iako je nekoliko puta propao pokušaj da on dobije isto tu nagradu. Na kraju opet moram istači onu moju često spominjanu izreku: Život je lijep samo netko nije imao sreću.

Jutro se još ne nazire a ja sam još budan. Kao u ona stara vremena lovi me uzbuđenje pred veliku izviđačku akciju. Danas idemo u Varaždin na tradicionalnu akciju "Ulicama Varaždina". Interes je velik i bit će nas pun autobus od poletaraca do brđana-veterana. Nismo baš česti gosti na ovoj akciji, pojavimo se ponekad i odnesemo pehar za prvo mjesto kao davne 2001.g. Organizator ove akcije je Odred izviđača "Sirius". Simpatični ljudi ga vode i jedini problem je što nisu niti jednom bili na našem Jesenskom susretu a prošlo ih je već 19. Jednom sam rekao ako oni neće nama nećemo mi niti njima. Pa opet razmišljam možda imaju razloga zašto nisu česti gosti na državnim natjecanjima. I dolazim do zaključka da je svaka izviđačka udruga u Hrvatskoj jedna zasebna cjelina s svojim problemima. I na kraju tko sam ja da nekome sudim. Dakle idemo u Varaždin u stari hrvatski grad koji me uvijek dočeka srdačno i u kojemu se već osjećam kao da sam doma.
Stigli smo do V Osnovne škole sat vremena prije početka akcije. Da neki izviđači nisu prespavali buđenje bilo bi nas kako je planirano 50. Ipak i 48 je dobar broj. Kod prijave susrećem se sa našim prijateljima iz Otočca. Nakon otvaranja koje je održano na igralištu krećemo na stazu, ja s brđanima a Karolina, Štefica i Maja vode izviđače i poletarce. Procijenio sam da će moja pomoć najviše trebati brđanima jer su već na početku krenuli lijevo umjesto desno. I tako hodamo uz Stari grad kojeg razgledavamo bez ulaska u muzej, pa preko Stražarnice i pokretnog mosta ulazimo u centar starog dijela grada. Pronalazimo sve kontrolke a Justina pedantno zapisuje natpise po zidovima, kako i stoji u zadatku. U kovačnici kupujemo bakrene dukate a nakon crkve Sv.Nikole dolazimo u Raj. To je studentski restoran u kome nas čeka solidan ručak: bečki i pomfrit. Poslije malo šetamo i vodim ih da vide zgradu gdje je smješteno Društvo Naša djeca. To je bila zgrada za muzičku školu ali je nakon izgradnje utvrđeno da nije dovoljno akustična i sada se tu na nekih 500 m2 smjestio DND-e. Znam to jer sam prije nekoliko godina vozio Milku i njezinu djecu na Susret dječjih gradskih vijeća. Poslije šetnje sjedamo na terasu jednog kafića koji za goste ima ugodne tople deke. Sjedeći tu sačekujemo naše mlađe ekipe i dijelimo im savjete kuda da krenu dalje. Na kraju smo razgledali poznato groblje i tako po ulicama gor i dol prođe jedan dan. Zatvaranje je bilo u sportskoj dvorani škole. Organizator nije imao razglas ni kod otvaranja niti kod zatvaranja tako da sam malo toga čuo. Bilo je preko 500 sudionika akcije a oni se nisu potrudili osigurati razglas. Drugi puta ako će ga biti donijet ću im ja iz Kutine. Uglavnom znao sam da naši nisu među boljima ali nisam razočaran, djeca su imala volju a s brđanima sam proveo ugodan dan. Hvala Ivanu Todoroviću, našem studentu u Varaždinu koji nam je pomogao tamo gdje smo zapeli. Pohvala i Karolini koja je odvojila svoju dragocjenu subotu da bi mogla voditi svoje poletarce i "tuđe" izviđače na ovu akciju. Pohvala i Štefici za lijepi broj novih poletaraca koje je zainteresirala i koje ćemo vidjeti u iduću subotu na Betlehemu.

Nakon što sam se vratio kući i prespavao još jednu noć opet se budim rano jer me čeka još jedna aktivnosti. Nakon dugog niza godina opet sam član najvišeg tijela Saveza izviđača Hrvatske. To je Vijeće a nekada davno bio sam član Starješinstva SIH-a, to je nešto kao danas Vijeće, vrhovno izviđačko tijelo između dvije Skupštine - Sabora. Ono davno je bilo šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada je sekretar (tajnik) bio Slavko Bjažić a ja mlad sjedio i ravnopravno donosio odluke s veteranima izviđaštva u Hrvatskoj: Dragomir Šulc iz Osijeka, Rafo Šalamon iz Čakovca, Mirjam Tecilazić iz Splita... Bilo je to vrijeme kada je Slavko pokrenuo ideju Otoka mladosti, kada se počelo s održavanje akcije "Ništa nas ne smije iznenaditi".
I sada nakon toliko godina evo me opet. Sve je to bilo slučajno i ja nisam baš bio oduševljen da opet sudjelujem u radu bilo kog organa Saveza i zbog putovanja i zbog toga što mi je draže voditi izviđače na akcije nego sjediti i donositi važne odluke za budućnost tih naših izviđača. Kada je prestao mandat članu Vijeća s naše županije (zato što se njegov odred nije registrirao) ponuđeno mi je da se prihvatim, odred je poslao prijedlog a Vijeće prihvatilo i vraćam se. Šesta sjednica Vijeća održana je u Hotelu Frankopan kod Duge Rese (na cesti Karlovac - Rijeka u mjestu Petrakovo brdo). Simpatičan hotel s povoljnim cijenama: noćenje s doručkom 130 kn, ručak ili večera 30 kn, porcije obilne. Kad sam stigao oni koji su tu bili prenoćili baš su doručkovali. Prethodnog dana održane su za predstavnike izviđačkih udruga prezentacije prijedloga novog Statuta i još nekih bitnih stvari. Sve je rađeno prema uzoru na Irski izviđački savez. Lada mi prenosi da ima novih prijedloga promjena vezanih uz priznavanje Letova, Listova, Vještarstva... a i vezano uz licenciranje voditelja. Bile su burne rasprave a onda se uz gitaru zabavljalo do duboku u noć. Jedan član vijeća nije se probudio do kraja sjednice. Vijeće vodi predsjednik Saveza Jasmin Čelić. Zbog ispucavanja prethodnog dana sve protiče relativno mirno i za moj ukus brzo. Završili smo prije ručka.

Saznao sam zanimljive stvari kao na pr. o vijesti s Zborovanja objavljenoj u Jutarnjem listu koja je u naslovu isticala da je "Kosor sa srednjoškolcima razgovarala o Uniji". Ipak to je bilo prvi puta da predsjednica vlade dođe na izviđačku akciju, izgovoreno je puno pohvala na naš račun a dato premalo novaca (5.000) od nadležnog ministarstva. Zborovanje je jako dobro odjeknulo u vrhu Svjetskog skautskog pokreta (WOSM) i uvrstilo hrvatske izviđače među vodeće u našoj regiji.
Kad se govorilo o proračunu i projektima istaknuto je da se napokon shvatilo da je potrebno projekte pisati onako kako to traži donator a ne kako bi mi željeli ili kako je to zorno objasnio Pop iz Osijeka: "Nije važno kakvu ribu želimo uhvatili već kakav ćemo mamac staviti". Uglavnom Savez će ovu godinu završiti pozitivno a u van bilančnoj evidenciji još uvijek se crveni dug od milijun kuna za troškove izgubljenog sudskog spora vezanog uz Otok mladosti. Za vrijeme ručka vodili smo zanimljive razgovore s Zokom Milakovićem iz Pakraca i Hudinijem iz Bjelovara vezanog uz licence voditelja i zakonsku obvezu da djecu mogu voditi visoko obrazovani pedagozi, što je u Bjelovaru riješeno jer družine vode učiteljice. Zoka iz Pakraca zvao nas je u novo uređen Planinarski dom na Omanovcu.
Na rastanku Načelnika SIH-a mi je rekao: "Lijepo te vidjeti u tijelima Saveza". Vijeće u ovom sastavu djeluje do lipnja iduće godine kada će biti Izborni sabor.

No comments

Od Pariza do Jelengrada

Monday, September 26, 2011 9:46:00 AM

S kutinskim planinarima smo se počeli družiti ove godine. Bili su zajedno s nama u posjetu našim prijateljima u Poljskoj a zatim su bili i na raftingu. S radošću sam prihvatio poziv Ivice Mataića, predsjednika PD Jelengrad da sudjelujemo u njihovom planinarskom pohodu pod nazivom „Jesen u Moslavini“. Na žalost nije nas bilo puno, samo Štefica, Slavko i ja. Drugi naši imali su tu nedjelju 25. rujna druge za njih važne obveze. Ipak za početak je i ovo nas malo bilo dostatno da pokažemo zahvalnost prijateljima planinarima za njihovo sudjelovanje u našim akcijama.

O Planinarskom društvu Jelengrad više informacija i bezbroj lijepih fotografija s njihovih pohoda može se vidjeti na njihovim web stranicama https://sites.google.com/site/hpdjelengrad/
Okupljanje planinara je tradicionalno u kafiću „Pariz“ pa sam se i ja tu pojavio u jutro u 9 sati. Usput sam u Repušnici pokupio Šteficu i Slavka i krenuli smo prema Moslavačkoj Slatini. Put vodi uz Šumariju Popovača pa kroz šumu Ribnjaču do Planinarskog doma. To je nekadašnja školska zgrada koja po svojoj veličini i izgledu sliči onoj u Krajiškoj Kutinici koju smo mi imali u korištenju nekoliko godina. Pred domom se okupilo preko dvadeset planinara i gostiju. Pored nas troje tu su i predstavnici Matice Hrvatske iz Kutine: Dragec Pasarić i Ante Juretić te planinari iz Križa. Dom je uređen sa slikama iz proteklih aktivnosti društva a na zidu vise „gojzerice“ – planinarske cipele osnivača društva Tomislava Jagačića. Ja se prisjećam priča o kutinskim planinarima iz 1960.godine kako su oni bili povod da se osnuju izviđači. Tako su među osnivačima većina bili planinari.

Prije polaska pada zajednička slika pred domom.

Za današnji pohod naši domaćini poveli su nas na kraću stazu do 1 sat udaljenog Jelengrada. Vodič nam je gospođa Kocet. Hodamo i divimo se prekrasnim brežuljcima obronaka Moslavačke gore na kojima se rasprostiru vinogradi i uz njih se šepure kleti. Zadivljen sam krajolikom i spominjem kako sam prošao pola svijeta, vidio pješčane dine na Baltiku, prolazio kroz oblakom ovijenim Tatrama, plovio kanjonom Pieninskog nacionalnog parka, a nisam još dosad vidio ovaj dio Moslavine. Dan je topao a sunce još uvijek jako grije. Put nas vodi većinom kroz šumu ili na rubnim dijelovima šumaraka tako da i nije prevruće.

Nakon sat i nešto laganog hoda uz stajanja dolazimo do zidina Jelengrada. Uspon u same zidine nije baš lagan jer su stepenice i uz njih ograda od drveta u raspadajućem stanju. Kad smo svi sjeli unutar zidina vadimo iz ruksaka hranu a naš domaćin Ivica započinje priču koja seže do stoljeća sedmog a i dalje. Saznajemo povijest ove utvrde koja se u povijesnim izvorima spominje kao Szarvasko (prema madž. szarvas = jelen). Prema postojećim podacima izgrađen je u drugoj polovici 13. stoljeća, u vrijeme kad je čitav moslavački posjed bio u vlasništvu porodice Makarijevića. Kasnije su vlasnici bili Čupori Moslavački, zatim Bakaczi de Erdody. U drugoj polovici 16. stoljeća pao je u ruke Turaka. Nakon toga je prepušten propadanju i nije više nikad obnavljan. Dužina mu je oko 65 m, a širina od 13 do 15 m.
Bilo je tu i drugih zanimljivih priča koje je dopunjavao Dragec Pasarić, poznati povjesničar Moslavine. Jedna od zanimljivih dogodovština dogodila mu se kad je vodio grupu turista iz Zagreba u Garić grad. Tom prilikom im je ispričao legendu koja govori da je u Gariću bila zmija koju je mladić trebao kušnuti (poljubiti) u čelo i onda se ona pretvara u lijepu djevojku. Jedan od gostiju je na to dodao da u praksi to ne pali, jer on već godina ljubi svoju ženu u čelo a ona i dalje ostaje zmija.
Od Ivice slušamo priču o čovjeku kojemu je presađeno srce i nakon toga je postao planinar jer je to bio i prijašnji vlasnik. To potvrđuje tezu da je srce planinara predodređeno za hodanje i penjanje po planinama.

Vraćamo se malo zaobilazno pa upoznajemo i drugi dio Moslavačke Slatine. Prolazeći primjećujem da se iz većine kuća odvodna kanalizacija ispušta u jarak uz cestu. To je jako „ugodan“ miris u vrućim danima. Po dolasku u dom već nas čeka Vlado Ilijaš s pečenim kobasicama. Vlado je legenda kutinskih planinara a nama je poznat kao jedan od osnivača izviđača u Kutini. Sada zbog toga što mu po malo otkazuju noge nije mogao s nama prohodati cijelu dionicu nego se ranije vratio u dom.
Nakon ručka slijedi nastavak kazivanja u hladu dvorišta doma. Ivica nam zahvaljuje na posjetu i u povodu Dana srca svakom gostu darivao je po jedno licitarsko srce. Dragec priča razne dogodovštine iz Moslavine. Posebno su dojmljive one vezane uz poznate osobe kulturnog života: Josipa Badalića, Ljudevita Vukotinovića i Mije Stuparića. Pročitao je dojmljivu pjesmu Mije Stuparića o njegovom srcu, koju je napisao dan uoči smrti.
Domaćini nas na kraju pozivaju na njihovu zanimljivu priredbu „Planinarski ples s metlama“ koja je započeta 1994. godine a održava se u veljači u sklopu Fašnika.
U smiraj dana vraćamo se kućama, sretni i zadovoljni jer smo zadovoljili dnevnu potrebu za kretanjem a usput smo se i kulturno uzdizali i na kraju ugodno družili s planinarima i njihovim gostima. Nadam se da će toga biti još.

No comments

Una jedinstvena

Monday, September 5, 2011 7:45:26 AM

Una je rijeka u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine koja manjim dijelom čini zapadnu granicu BiH i Hrvatske. Ime Una potiče od korijena je u općoj imenici unda, što znači uzburkana voda, voda, val. Po drugim nalazima riječ Una potiče od riječi uno, što ima značenje jedna, jedina.
Una izvire iz sjeveroistočnog dijela planine Stražbenice, i protiče kroz: Martinbrod, Kulen Vakuf, Ripač, Bihać, Bosansku Krupu, Bosansku Otoku, Bosanski Novi (Novi Grad), Bosansku Kostajnicu i Hrvatsku Kostajnicu), Bosansku Dubicu (Kozarsku Dubicu), Jasenovac. Ulijeva se u Savu blizu mjesta Jasenovac. Njene glavne pritoke su Sana, Unac, Krušnica i Klokot.
Ukupna dužina ove ljepotice koja pripada crnomorskom slivu je oko 212 km. Površina njenog sliva je 10,400km². Nedaleko od Bosanske Otoke pronađen je jedan čamac izdubljen u deblu, poprilično velikih razmjera. Služio je, po riječima arheologinje Branke Raunig iz bihaćkog Regionalnog muzeja Pounja, za transport roba i ljudi. Danas je Una dio velikog blaga prirodnog nasljeđa Bosne i Hercegovine, mjesto bogatog turističkog prometa i održavanja međunarodne sportsko-turističke manifestacije Una-Regata.
U Uni raste preko 170 različitih vrsta ljekovitih biljaka, kao rijetka biljka Campanile unensis, i oko 28 vrsta ribe, među kojim lipljen, pastrmka i mladica. (Izvor Wikipedia).

Provesti dva dana uz rijeku Unu i ploviti po njoj je nešto što ostaje u dubokom pamćenju kao izuzetni doživljaj. Tu sreću imali su kutinski izviđači i njihovi prijatelji kad su se odlučili prihvatiti poziv Ljiljane Luketić Pandža poznatu među starijim izviđačima pod nadimkom Pile. Ona se upoznala s svojim mužem za vrijeme njegovog progonstva i života u Kutini i sada žive u Hrvatskoj Kostajnici.

Bez obzira na korijenje imena rijeke ja sam se opredijelio za ono drugo UNO, jedna, jedina, jedinstvena. Mi smo je vidjeli i uzburkanu kako se probija između mnogobrojnih sedrenih barijera ali uglavnom je bila mirna.
Restoran Đenadija smješten je 2 km od Kostajnice na cesti prema Dvoru. Logor smo podigli ispod restorana uz samu rijeku. Prehrana i smještaj bili su odlični i preporučam svim posjetiteljima tog dijela naše domovine da navrate naročito početkom listopada kada u obližnjim šumama ima obilje kestenja sa Kestenijadom kao glavnim događajem Hrvatske Kostajnice.

Na pješačku rutu smo krenuli u vruće poslije podne po vrelini te rujanske subote. Pile nas je vodila po neuređenim i obraslim proplancima prema spomen obilježju ranjavanja Gordana Lederera. Bilo je naporno i na pola našeg pješačenja odustali su oni slabije kondicije. Ostali su sjediti uz cestu i čekati Mačka da ih pokupi sa svojim džipom. Uz spomen obilježje palimo svijeću i mi stariji prisjećamo se tih događaja kada su i kutinski specijalci branili Kostajnicu. Gordana je upucao srpski snajperista i pokušalo ga se što hitnije prevesti u Zagrebačku bolnicu a za to je trebao helikopter JNA. General Rašeta nije imao milosti i tako je Gordan preminuo u prijevozu. Njegov ubojica slobodno živi u Hrvatskoj. Na spomeniku piše ovaj stih: "… sada kad mirom dišu kolovoška jutra sja kroz banijska praskozorja svijetla sjeta u očima Gordana Lederera"

Nastavljamo put prema izletištu Djed. Usput nailazimo na postavljene stoliće s rakijom uz cestu a Pile nam objašnjava da su to buklije - narodni običaj čašćenja svatova koji će uskoro tuda proći. Ivica Mataić dobiva bocu od 2 litre s rakijom i litru orahovca. Na Djedu se osvježavamo i silazimo do starog grada. Tu nas dočekuje gradonačelnik Tomislav Paunović koji nas osobno informira o povijesti i sadašnjosti Hrvatske Kostajnice. Prvi zapisi o gradu sežu u 1240. godinu. 1556. Turci zauzimaju Kostajnicu jer je zapovjednik neki kapetan Lusthaller bio na gozbi a kasnije se pričalo da je prodao grad turcima za 2000 dukata. Sada je stari grad obnovljen i opet je u svom punom sjaju na desnoj obali Une. Nedaleko je granični prijelaz pa me Mačak nagovara da s njegovom osobnom pređem u Bosnu. Za njega bi to bio test da li je optužen u Srbiji ili nije (nešto slično kao Purda). Bumbarica i Pile odlaze po cigarete jer je „šteka“ jeftinija 70 kn.

Uz logorsku vatru pričamo viceve a najgovorljiviji je predsjednik PD Jelengrad Ivica Mataić. Njega smo upoznali tijekom boravka u Poljskoj. On je jedna posebna osoba nadasve srdačna u odnosu s ljudima, znatiželjna s širokim pogledima. Ličanin iz Vidrenjaka živi u Kutini, njegova supruga je mađarica iz Subotice, kćer Ela, nezaposleni agronom je njegov stalni pratilac. Tijekom ovog susreta načelno smo se dogovorili da iduće godine idemo u Liku u Ričicu mali zaseok nedaleko Lovinca gdje Mataići imaju drvenu kuću. Tu kuću mu je sastavio moj brat Kobra i od njega sam saznao o prekrasnom mirnom kraju tog dijela Like. U sklopu našeg boravka sudjelovali bi u planinarskom pohodu kojim se obilježava godišnjica zbjega hrvata preko Velebita, obišle bi se Cerovečke pećine itd. No o tom – potom. Govorljiv je i Mačak pa tako saznajemo da se okupao u Lonji negdje oko Božića prošle godine kada je temperaturu bila ispod nule. Kao iskusni izviđač i ratnik znao je da se odmah mora skinuti do gola i što brže doći do 3 km udaljenog auta. I to je prošlo sve bez problema ali na putu prema Popovači u Strušcu zaustavila ga je policija. Možete si zamisliti njihovu reakciju kada su u autu ugledali golog muškarca. Druga Mačkova zanimljiva priča vezana je uz punicu. Od prvog dana nisu u dobrim odnosima i došlo je do toga da joj je Mačak rekao da kad umre u dvorištu će se peči vol i svirati će Zlatni dukati. No jednog dana razboli se teško Mačak i zalegne u krevet. Punica se lijepe obuče i poruči Mačku da ide naručiti vola i Zlatne dukate.
Društvo se polako osipa i oko ponoći smo samo nas nekoliko oko vatre. Iz šatora se čuje onaj neprijatan zvuk koji se naziva hrkanje pa se neki opredjeljuju za spavanje uz vatru. Una neprekidno žubori i uspavljuje.
Jutro je maglovito, koritom rijeke provlači se magla a od Bosne puše hladan vjetar. No na kraju bit će i to pakleno vruća nedjelja. Slavko prevozi na svom kombiju raftove i kanue do Kozibroda odnosno Kuljana. Mačak je prethodnog dana provjerio plovni put s našim kanuom te se zajedno sa svojim prijateljem prevrnuo i smočio mobitel i sve dokumente. U logorsku vatru sam ga prebacio iz kluba teoretičara u klub optimist jer je bio optimista da se neće okupati. Temeljem njegova iskustva od Kozibroda idu samo mlađi na raftovima a mi ostali ulazimo poslije brzaca u Kuljanima. Nakon uspješnog spusta raftova mijenjamo posade, u nastavku oni neiskusni idu u raftove a mi vješti veslači u kanue. Odmah na početku prevrće se kanu s Ivanom Josipovićem i Marinkom Brajdićem. Nakon toga sve je prošlo glatko. Rijeka je na mjestima široka i mirna a na mjestima se taloženje sedre (naziv za taloženje kalcijevog karbonata u vodi) stvaraju sprudovi i otoci što je predstavljalo veliku teškoću za Mačka i njegov plastični čamac u koje su bili smješteni svi oni koji nisu spadali niti u manje vješte veslače.

Po dolasku u logor odmaramo se i kupamo u Uni. Uživamo još malo uz Unu. Pred veće se rastajemo uz zajedničko zadovoljstvo i najave budućih susreta. Za 25. rujna planinari nas zovu na zabavu u svom Planinarskom domu u Moslavačkoj Slatini. Una ostaje iza nas i dalje teče u našim mislima. Ja spremam ekipu za kestenijadu negdje početkom listopada.

No comments

Uspomene iz Šibenskog arhipelaga

Tuesday, August 9, 2011 7:19:06 AM

Više puta bio sam u Šibenskom arhipelagu i uvijek s izviđačima. Najprije je to bio otok Kakanj 1961. godine gdje su kutinski izviđači proveli 20 dana na svom prvom logorovanju. Na otoku Prvić bili smo 1966. godine i logorovali u sklopu 2. Smotre Saveza izviđača Hrvatske. Na otoku Zlarin organizirali smo redovna logorovanja 1974. i 1975. godine. Godine 1977. logorovali smo prvi puta na otoku Obonjan na kome je Savez izviđača Hrvatske izgradio logorske terene i prateće objekte a sve pod nazivom Otok mladosti.

Tijat, najlipši brod na svitu

Svaki puta vozili smo se starim brodom iz Šibenske luke. Zvao se Ohrid i izgrađen je 1955. godine. Tijekom srpske agresije 1991. bojom je prekriveno slovo O i postao je Hrid. Danas se zove Tijat po otoku na koji se gleda s Prvića. Pronašao sa na webu Šibenske čitaonice zapis „Tijat, najlipši brod na svijetu“ link http://www.sibenskileksikon.com/novo/cms_view.asp?articleID=25 Dug je 37,6 metara i može primiti 300 putnika. Čitam da je najopterećeniji brod Jadrolinije i ljeti radi po 17 sati na dan. Turisti ga koriste kao jeftino prijevozno sredstvo od Šibenika, preko Zlarina i Prvića do Vodica (i obratno). Sjećam se mrzovoljne posade koja je uvijek „režala“ na moje izviđače a ja sam se zbog toga s njima svađao. Bili su takvi kakvi su, valjda zbog njihovog mukotrpnog posla svakog dana od jutra do noći. I onda 2006.g. kada smo imali 8. Smotru na Otoku mladosti tim istim brodom prevezli smo bez ikakvih problema naša dva kanua, dvije jedrilice Optimist i moj gumenjak s pentom. Sve to zajedno sa gumenjakom iz Novske i pasarom od Bate stalo je na palubu tog relativno malog broda. Brod će uskoro u rezalište a s njime će otići i moje uspomene. Kao ona iz 1975. kada se moj sin Dalibor nije htio ukrcati u njega. Imao je veliki strah od vode a to je vezano uz logorovanje u Bibinju kada mi skliznuo s luftića u more. I tako sam ja s izviđačima otplovio prema Zlarinu a Milka i Dalibor ostali su na šibenskom molu. Zadnja uspomena vezana je uz ovogodišnje logorovanje na Prvću. Vraćali smo se u predvečerje prema Šibeniku. Nervozno sam se raspitivao za vrijeme jer je brod kasnio a nama vlak kreće u 20.10 sati. Kad smo prošli pored tvrđave Sveti Nikola i ušli u šibenski kanal uvidio sam da ćemo imati dovoljno vremena da dođemo do vlaka.

Tvrđava Sveti Nikola

Osnovne informacije s weba: Tvrđava sv. Nikole se nalazi na ulazu u kanal sv. Ante, a sagrađena je tijekom 16. stoljeća radi obrane grada od turskih napada s mora. Projektirao ju je mletački vojni graditelj Michiele Sammichelle. Donji su dijelovi sazidani od bijelog kamena, a gornji od opeke. Tvrđava sv. Nikole pripada najjačim pomorskim fortifikacijama na hrvatskoj obali Jadrana.
Svih tih godina vozeći se brodom prolazili smo kraj veličanstvene tvrđave za koju smo saznali da se zove po poznatom svecu koji je pored djece i zaštitnik pomoraca. Tek ove godine sam se malo bolje zainteresirao za povijest ove utvrde. Potakle su me na to riječi vlasnika broda iz Zablača koji nas je vozio na izlet s Prvića do Kaprija. U programu je bilo najprije razgledavanje tvrđave. Na žalost nismo mogli pristati jer je ulaz zatvoren zbog priprema za koncert koji se u njoj održava svake godine. Iz priče saznajemo da je tvrđava sagrađena za obranu Skradina, jer u 16. stoljeću nije postojao Šibenik. Izgrađena je na temeljima samostana sv. Nikola. Materijal za izgradnju su blokovi sadre koji su vađeni na slapovima rijeke Krke. Sadra je obložena opekom koja je dovezena iz Venecije. Tvrđava je jedna od tri takve tvrđave na Mediteranu i jedina sačuvana u izvornom obliku i u jednom komadu.

Istražujem i saznajem da tvrđava kao registrirani nepokretni spomenik kulture, propada i to nezaustavljivo. Gradska vlast ne čini ništa da se to ispravi. Čitam kako je bilo pokušaja da se njeno uređenje povjeri nekom privatnom ulagaču i odmah se sjetim Otoka mladosti i Orco grupe kojoj je grad Šibenik prodao otok. Muka mi je od te gradske vlasti a koliko čitam to isto misle i stanovnici Šibenika. Jedan se pita kojoj je budali palo na pamet kulturni spomenik dati na upravljanje nekakvom sumnjivom privatnom ulagaču. Čitam o tračku nade da se tvrđava pretvori u nacionalni muzej pomorske arheologije. U muzeju postav bi bilo sve ono što se iz mora izvadi s ove strane Jadrana a ima nekakvu arheološku vrijednost. Nadam se da će tako i biti jer bi me žalostilo da kad slijedeći puta prođem šibenskim kanalom na tvrđavi vidim zastavu Orco grupe (ulagač, developer i upravitelj imovine i hoteljerstva u Srednjoj Europi).

Otok Obonjan
Namjerno je taj naziv iako mi je draži onaj Otok mladosti. Ali to je sada sama prošlost. U sklopu izleta s Prvića poslije tvrđave sv. Nikola pristali smo na Obonjanu. Naši prijevoznici morali su se najprije prepirati s vlasnicima glisera koji su se parkirali tako da su zauzeli cijela dva mola. Po iskrcaju odmah nam je prišao zaštitar i upozorio nas da je otok zatvoren za posjete i da smo tu na vlastitu odgovornost. Svi zajedno odlazimo u amfiteatar i slikamo se. Sve je zapušteno i puno smeća. U sjećanju mi je sveta misa koja je tu održana za Veliku Gospu 15. kolovoza 2006.g. za vrijeme našeg zadnjeg boravka na otoku u sklopu 8. Smotre. Nakon toga izviđači odlaze na kupanje a neki naši odlaze u obilazak logorskih terena gdje smo logorovali. Ja se smještam na jedan zidić u hladovini i razmišljam.
U mislima mi prolaze slike mnoštva djece koja se kupa na plaži i sjećam se NJEGA, sada već pokojnog Brke (Slavko Bjažić). Otok mladosti je bila njegova vizija koju je za života i ostvario i nažalost promatrao kako i propada. Jednog ljetnog dana grupa hrabrih izviđača doplovila je manjim brodićem do otoka. Nije bilo pristaništa i oni su skočili u more i na rukama prenijeli prvu opremu potrebnu za početak izgradnje. Na spomen tog događaja uz mol je stajao spomenik s brodskim sidrom.

Sada ga više nema. Srušili su ga ovi novi „vandali“ da s vremenom padne u zaborav taj veličanstven poduhvat ljudi koji su imali viziju pretvoriti jedan do tada pusti otok u sedmi kontinent na kome će dio svog djetinjstva boraviti djeca iz cijelog Svijeta.
Istovremeno dok smo logorovali odvijala se omladinska radna akcija s više stotina mladih sudionika koji su svakodnevno radili na izgradnji Otoka mladosti. Tijekom logorovanja imali smo obvezu barem jedan dan raditi na uređivanju budućih logorskih terena i tako smo zajedno sa harcerima prebacivali kamenje i čistili logorski teren. Puno je znoja proliveno da se otok uredi. Sve se radilo besplatno i još se natjecalo tko će više. Sada je to samo jedna ruševina koja čeka bolja vremena da se na tom mjestu uredi elitno ljetovalište za bogate turiste.
Iz razmišljanja me prekinuo razgovor dvije slovenke koje su s znatiželjom promatrale izgrađene objekte na otoku i čudile se kako je to sada sve napušteno i zapušteno. Nisam imao volje objašnjavati što se sve zbilo kao što nisam niti naše izviđače gnjavio s uspomenama. Rekao sam im samo kratko, eto ovaj otok je nekada bio izviđački. Bio jednom jedan san koji se pretvorio u stvarnost. Sretan sam što sam se družio s ljudima koji su to mogli izvesti.

Otok Kaprije
Napuštamo Obonjan pa po mirnom moru plovimo prema odredištu našeg izleta otoku Kaprije. Prolazimo uz najveći otok Žirje a ja kao dežurni kroničar upozoravam da na tom otoku postoji vojna baza s onim velikim topovima. Ti topovi odigrali su veliku ulogu u protjerivanju omražene Jugoslavenska ratne mornarice i razbijanju opsade Splita. Ako ste gledali film „Topovi Navaronea“ to su slični dalekometni bacači granata koje su zauzeli naši branitelji i njima napali ratne brodove JRM-a. Na ulazu u luku Kaprija u daljini gledam otok Kakanj. U mislima se sjećam kako smo te 1961.g. stigli brodom do Kaprija a onda manjim brodićem do Kaknja. Na stalnom taborskom terenu izviđača Hrvatske dočekao nas je načelnik terena Goran. Kako sam ga opisao u Monografiji stajao je na molu obučen u savršeno ispeglanu uniformu izviđača-pomorca a Šima je komentirao da izgleda kao kapetan američke konjice.
Dvadeset dana provedenih na Kaknju ostat će mi uvijek u sjećanju po nekoliko detalja. Tu su me prvi puta nazvali Pipin Mali, tu sam zaljubljeno i bezuspješno pogledavao jednu našu planinku, tu sam prvi puta vodio vod izviđača i doživio još bezbroj drugih doživljaja koji su usmjerili da moj budući životni put bude vezan s izviđačima.

Dok bacam pogled na Kakanj, pristajemo u Kaprije. Simpatično mjesto i puno sliči na Prvić. Sunce nemilosrdno prži i tražim hlad na terasi restorana Neptun u kome je dogovoren ručak. Dok izviđači jedu pizzu mi stariji radije se odlučujemo za specijalitete mora. Na kraju pronalazim odličan sladoled od limuna, isti onakav okus koji mi je ostao u sjećanju iz Opuzena ili s trajekta Trogir – Drvenik Mali.
Povratak je bio u drugom brodiću, naime jedan od brodova imao je prozirno dno, tako da smo se mijenjali da bi svi mogli promatrati morsko dno. Sve opisano dogodilo se 17. srpanja 2011.g. na moj 67 rođendan koji sam proveo s izviđačima ploveći po uspomenama u Šibenskom arhipelagu.

No comments

Ljetni mirisi

Wednesday, August 3, 2011 8:13:38 AM

Svi moji su na moru i ja samujem. Nije mi loše jer mogu raditi što me volja i ne moram razmišljati da li će to smetati mojim ukućanima. Stol mi je natrpan stvarima koje mi svakodnevno trebaju, tako kad sjednem jesti sve je tu. Opet sve je generalno uredu samo ne trebam misliti da li će nešto mojoj Milki smetati. I tako unazad nekoliko godina početkom kolovoza ostajem sam, brinem se o životinjama, zalijevam cvijeće i uživam. Ljeto je super i još kada nije prevruće.
Moje ljetovanje je sada samo u sjećanju. Otok Prvić mi se svidio. Nema automobila niti one uobičajene ljetne gužve i sve je nekako mirno. Živost donosi dolazak broda Tijat s kojim dolaze i odlaze gosti. Nema gužve na plažama i svatko može pronaći svoj mirni kutak u jednoj od bezbroj uvala. Jednog dana bili smo u Vodicama i proveli dio dana na plaži. Meni je to izgledalo jezivo. Više tisuća turista gužva se uz more, leže na suncu ili u hladu, ponekad se kupaju, čitaju, jedu palačinke. Ne vidim ljepotu tog odmora ali neki to vole i još sve to i skupo plaćaju. Dok ovo pišem jedem specijalitet: kuhani kukuruz iz vlastitog uzgoja. U Vodicama na plaži klip stoji 12 kuna. Što smeta važno je da si na moru i udišeš taj predivni miris mora.
Kad spomenem miris mora odmah se sjetim i onog neugodnog mirisa duhanske cigarete. U nastavku o pušačima. To su oni koji ovise o duhanskom dimu i uglavnom ih nije briga što to nekima smeta. Gledao sam ovog ljeta te ovisnike i razmišljao o tome što je u tom smrdljivom dimu tako privlačno. Meni nikad nije bilo ugodan taj miris. Još od djetinjstva grozio sam se mirisa cigarete mog oca koji je bio strastveni pušač. Odrekao se cigarete jedino kad su mu dijagnosticirali rak na plućima. Tada mu više nije ni trebala cigareta. Dim duhana sam zamrzio i sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada sam sudjelovao na dugotrajnim sastancima na kojima se obračunavalo s hrvatskim proljećem. Bile su to teške više satne rasprave u zgradi Općinskog komiteta u kojoj su se politički protivnici jedva vidjeli od duhanskog dima. Tada se na sastancima slobodno pušilo. I tko kaže da u komunizmu nije bilo demokracije.
S prezirom promatram sve te mlade i stare ljude koji pale cigaretu za cigaretom. I čini mi se da među pušačima ima više žena. Na logorovanju sam razgovarao s jednom od njih. Ona ima velikih zdravstvenih problema, skupo plaća doktora i na posebnom je tretmanu prehrane, ali cigareta se nije odrekla. Tješi se da puši neke s mentolom koje imaju manje nikotina a ja po tom smrdljivom mirisu vidim da je to isto kao i sve druge. Kaže da tako smiruje živce. Sjećam se ing. Kotarskog dok smo zajedno radili u Šumskom gospodarstvu Garjevica. Ukratko on je bio bonvivan (playboy) i okorjeli pušač. Na sindikalnom izletu u Dubrovniku podučio me kako je martini piće za diplomate i ljubavnike. Nikad se nije ženio a žene su ga obožavale. I onda jednog dana potuži se da ima problema s plućima. Prestao je pušiti i rekao kako se osjeća bolje ali ne za dugo. Za šest mjeseci pokopali smo ga na groblju u Kloštru. Na kraju pušači će reći da se od nečega mora umrijeti.
Kako sam stariji tako sve više primjećujem da je pušenje postalo normalno u izviđača. Nekada smo se pridržavali nekih normi, tako su stariji mogli piti alkohol i pušiti van pogleda mlađih izviđača i obvezno su skidali čvor s marame, jer kao tada ih nije obvezivao onaj izviđački zakon o klonjenju od štetnih navika. Danas svi puše kao da to ne utječe negativno na mlađe. Naš državni načelnik puši reklo bi se ko Turčin a gledam i većina starijih voditelji izviđača puše pred djecom. Ako se hvalimo da utječemo na odgoj naših članova, kao ćemo opravdati takvo ponašanje. I ne čudi što već djeca iznad 12 godina počinju svoja prva iskustva s cigaretama. Izviđački voditelji će valjda biti sretni ako njihovi članovi krenu tako rano s cigaretom jer i oni su vjerojatno rano počeli. Što će roditelji o tome reći? Pa i oni u većini puše i nikoga zbog toga neće boljeti glava.
I na kraju razmišljam kako je pušenje skupo. Računam tako da sam ja za vrijeme mog relativnog dugog života uštedio na cigaretama za jedan auto. I opet razmišljam da imam staru Mazdu a nemam novaca za novu, pa gdje su mi ti novci od cigareta. Vjerojatno su otišli na druge stvari koje su mi bile važnije u životu. I sad će netko misliti kako da ja nemam niti jednu štetnu naviku. Imam, ali to je moja tajna.

No comments

Stare wspomnienia - 2 dio

Wednesday, June 29, 2011 3:52:03 PM

23.06.2011. Wieliczka, Krakow
Krećemo opet istom rutom prema Krakowu. Na cesti gust promet, blagdan je Tijelova i poljaci su krenuli prema svom omiljenom izletištu Zakopanima. U usputni mjestima vjernici odlaze u crkve a već u Zakopanima moramo se vraćati jer je ulica zatvorena zbog procesije. To nam se isto događa i pred Wieliczkom. Danas je u Poljskoj sve zatvoreno osim muzeja u rudniku soli. Prvi puta sam ovdje bio 1978.g. prilikom prvog boravka kutinskih izviđača u Poljskoj. Osim ove slike malo toga mi je ostalo u sjećanju.

Znam da je to posebno vrijedan muzej narodne baštine Poljske koji je uvršten 1978.g.u registar UNESC-a.
Početak Rudnika Soli u Wieliczkoj - jedno od najpoznatijih na svijetu rudnika datira se u srednjem stoljeću. Najstarija potvrda sačuvana do naše epohe to je povelja Kralja Kazimierza Odnowiciela iz 1044 godine, u kojem grad dobiva svoj naziv – Wieliczka "magnum sal alias Wieliczka".
Od srednjeg stoljeća sol postajala je kao ekonomsko-gospodarska osnova Poljske države. U starim vjekovima na poljskoj zemlji sol je funkcionirala kao sredstvo plaćanja, zamjenjujući metalni novac. Prvotno sol se dobivala u solanama isparivanjem morske vode. Početak eksploatacije kamene soli na poljskoj zemlji nije poznat, najvjerojatnije tijekom produbljivanja bunara salamure pronađeni su slojevi kamene soli, koju su izvlačili uz pomoć primitivnih instrumenta.
Dočekuje nas ženski vodič i vodi nas uskim drvenim stepenicama u podzemlje rudnika. Ima ih 300 i nešto i utjeha su njene riječi da se natrag vraćamo liftom. Hodamo iz jedne u drugu prostoriju.
Turistička ruta, pristupačna za posjetitelje, uključuje posjet 3,5 kilometara dugoj dionici smještenoj između 64 i 135 metara ispod razine zemlje. Impresivan dio rudnika su kapelice koje su sagradili sami rudari i u kojima se dan danas održavaju mise po najavama za hodočasnike. U "slanim" prostorijama rudnika održavaju se i banketi, balovi, konferencije i koncerti pa je samim time rudnik i od velikog kulturnog značaja. Najpoznatija prostorija je dvorana Varšava koja se nalazi na 125 metara dubine, a u kojoj se svake godine organiziraju novogodišnji bal i koncert.
Ima puno isklesanih kipova i spomenika od soli i upozoreni smo da ne diramo kipove a slobodno možemo lizati zidove da se uvjerimo da je to stvarno stol. Kroz rudnik je prošle godine prošao 1 milijun turista i da je svako liznuo bilo bi manjka soli. Iz muzejskih eksponata vidi se kako se sol vadila i transportirala. Tako se vidi kako se sol vozila na kolicima koje su vukli konji. Dok su ljudi svakodnevno izlazili na površinu, konji su ostajali u rudniku do kraja svog života (i od soli su oslijepili).
U rudniku ima i lječilište za djecu koja se liječe od astme. Nailazimo na prostoriju u kojoj gledaju dječju predstavu. Ima i shoping prostorija, pa restoran i sve ostalo što je potrebno da se od turista izvuku dodatne zlote. Sve u svemu sve je dobro organizirano i prilagođeno turistima 21. stoljeća.

Dižemo se uskim liftovima na površinu i dočekuje nas lijep sunčan dan. Na izlasku nam je Stašek kupio kilogram soli koju smo kasnije razdijelili. Kupujemo suvenire i čekamo polazak za Krakow.
Hotel „Krakus“ smješten je u predgrađu Krakowa ulica Nowohucka 35. Sastoji se od tri hotela a po riječima Pawela Krzyworzeka, direktora hotela to je porodično poduzeće. Kao i većina poljaka i on je harcer pa je spremno prihvatio da nas ugosti i časti ručkom. Zainteresirani smo za dolazak iduće godine pa nas vodi u razgledavanje soba. Zadovoljni smo viđenim i u načelu opredjeljujemo se za onaj jeftiniji „junge“ hostel. Sobe izgledaju nešto malo bolje od „Marije“.
Za ručak smo dobili gulaš, kolače, sokove, kavu i herbatku (čaj). Dolaze i ostali harceri tako da je na okupu cijela stara ekipa. Tu su još pored ranije nabrojenih starih prijatelja i Józef i Jolanta Wojas. Prvo su domaćini puštali slajdove sa fotografijama iz zajedničkih logorovanja a onda smo mi dijelili spomen diplome, našu Monografiju i poklone. Nakon druženja krenuli smo prema Zakopanima.
Poslije večere grupa izviđača i planinara odlučila je pronaći prečicu do Zakopana. Uz pomoć zemljovida to nam je uspjelo i našli smo se u vrevi glavne ulice u kojoj je počinjao noćni život. Predsjednik planinara Ivica Mataić odveo nas je do jedne prodavačice suvenira koja govori hrvatski jer je godinama radila (pjevala) po Hrvatskoj. Žena je dirnuta što joj dajemo toliko pažnje a usput smo i nešto od nje kupili. Zove se Margarita i rado se sjeća svog života u Hrvatskoj. U povratku spustila se kiša tako da smo pokisli skoro do kože. Nismo imali kišobrana niti kabanica ali zato ih sada imam pet (ili samo četiri), i uvijek ih nosim uz sebe.
24.06.2011. Dunajec

I treći puta vozimo se cestom prema Krakowu, pa kod Nowog Targa skrećemo prema Pieninskom nacionalnom parku na splavarenje po rijeci Dunajec. U Zakopanima je padala kiša a što se više udaljujemo od Visokih Tatra vrijeme je sve bolje. Dolazimo u mjesto Sromowce Wyzne odakle počinje plovidba po rijeci Dunajec. I tu smo bili daleke 1978.g.

Splavi su pet drvena korita povezana u jednu cjelinu, sa tri reda sjedala za četiri osobe u redu odnosno 12 ukupno. Odmah svi kupuju one jednokratne kišne kabanice iako se sunce probija kroz oblake. Jelen i Stašek kupuju ulaznice, gužva u WC-u jer nas čeka nešto više od dva sata plovidbe (18 km) po Nacionalnom parku u kojem se ne smije… smije se samo gledati i disati.

Uskoro se ukrcavamo u splavi. Odmah na početku iz osmatračnice uz obalu fotografira nas službeni fotograf a svi oni koji žele fotografiju na cilju trebali su dignuti ruku. U jednoj našoj splavi su svi mahali i nisu razumjeli da to znači da svi hoće fotografiju. Svaka splav ima po dva „skipera“ koji se odguravaju s drvenim kolcima. I tako karavana splavi kreće prema Szczawnici – cilju plovidbe. Vozači su obučeni u tradicionalnu narodnu odjeću tog kraja (kapa i prsluk) a onaj prvi nam objašnjava detalje oko rijeke Dunajec i planine Pienin. Tako saznajemo da je rijeka dobila naziv po tome što je relativno plitka a u narodu je potekla izreka „duboka do jajca“. Ipak putem nam ukazuje na mali dio rijeke u kojem je dubina 18 metara. Rijekom ide granica između Slovačke i Poljske, ali zbog promjene toka na dijelu prelazi u Slovačku. Tu nailazimo na Slovačke prijevoznike koji također organiziraju splavarenje, tako da se uskoro u rijeci nalazi desetak splavi a pored nas svi ostali turisti su poljaci, barem tako saznajemo iz razgovora sa onima s kojima se utrkujemo ili imamo bliski susret. Slovački dio plovidbe ranije završava a nama se pridružuju kanuisti i kajakaši koji su krenuli s jednog usputnog mjesta u Poljskoj. Ima ih puno i rijeka je postala pretrpana splavima i drugim plovilima. To oduševljava našeg Matića koji slika svaku posadu plovila koji nas prestiže, naročito mlade poljake koji veslaju u kanuima i kajacima.
Uživamo u prekrasnom krajoliku kroz koji prolazimo i saznajemo detalje oko nacionalnog parka: u jednom dijelu žive velike zmije, jedni planinski vrhove zovu se tri krune.. i tako niz zanimljivih informacija. Cestom koja se nalazi uz rijeku prolaze izletnici na biciklima… Dan poslije kada smo razgovarali mnogi su rekli da je to bio vrhunac našeg pohoda po Poljskoj.

Pristajemo u Szczawnici, kupujemo fotografije i tu nas čeka Slavko s busom. Splavari odvoze splavi na mjesto gdje ih rastavljaju i ukrcavaju u kamione i opet vraćaju na početak. Rijeka Dunajec nastavlja svoj put a na njoj uočavamo prave gumene čamce za rafting jer je vjerojatno tok dalje brži i uzbudljiviji. Vraćamo se do Zakopana i ostajemo do večere.
Oproštajno veće
Za večeru su nam naši harcerski prijatelji pripremili pečenog odojka koji je se prije rezanja iznosi pred nas na kolicima. Nakon večere slijedi fešta, Jelen je napokon donio gitaru i pada pjesma za pjesmom. Kontriraju nam poljakinje sa svojim pjesmama a neke pjevamo i zajedno, kao na primjer „Striček Abraham“. Ima i pjesama iz onih drugih vremena koje smo zajedno pjevali a sada nisu više popularne no poljacima su ostale u sjećanju. Kada je ispjevana i zadnja pjesma krećemo na spavanje, sutra nas poslije doručka čeka povratak. Stašek drži oproštajni govor kojeg Halina prevodi. Govori da se prijatelje treba ubrzano voljeti jer život je kratak… nešto u tom smislu.

25.06.2011. Povratak
Opraštamo se od naših domaćina. Pala je i po koja suza. Vidimo se u Hrvatskoj, dođite nam dragi prijatelji. Odlazimo iz kišnog Zakopana. Cesta je mokra a Slavko je odabrao drugi kraći put za povratak. U Slovačkoj imamo problema s vinjetama, pa Slavko mora kupiti na jednoj benzinskoj cijeli uređaj (nešto kao ENC – samo što nema na cestama kontrolnih točaka – osim policije). Od Budimpešte vozimo se autocestom do Letenja i dalje do Kutine, sve autocesta. Vožnja traje ukupno 12 sati sa nekoliko stajanja.
Na kraju obnovili smo staro prijateljstvo, bilo je lijepo, cijela grupa je bila za pet, posebno je važno da smo stekli i nove prijatelje među planinarima i da ćemo se i dalje družiti, i da ćemo barem većina nas opet iduće godine putovati za Poljsku.

No comments

1 2 3 4 5 Next »