My OperaOd Vilenjaka do Visa
Monday, January 9, 2012 11:08:56 AM
Ovo je priča o jednom sasvim običnom izletu po već dobro poznatim predjelima Moslavačke gore. Pješačenje od Vilenjaka do Humke je bilo popularno kod kutinskih izviđača od šezdesetih godina prošlog stoljeća. 
Tada smo dobili od šumarije kućicu „Srna“ i zbog nje je Humka postala omiljeno izletište. Bila je relativno mala sa dva kreveta na kat, drvenim stolom i nekoliko drvenih stolica. Prvobitna namjena je bila za smještaj lovaca koji su tu čekali noć da bi krenuli na lovačke „čeke“ gdje su čekali da im naiđe divljač. Kasnije smo uredili potkrovlje za spavaonicu, izgradili novi vanjski dimnjak, kupili peć i kuhinjski namještaj. Ponekad se u tom malom prostoru našlo i do 30 izviđača.
Kad smo dogovarali ovaj izlet među kutinskim brđanima bilo je dosta zainteresiranih. U međuvremenu su zbog raznih razloga neki odustali i ostalo nas je pet plus moji unuci Elena i Sven. Obitelj Vuković je povela i svog psa Mrgu. Po lijepom vremenu koje je više podsjećalo na proljeće nego na zimu, dovezli smo se autima do Vilenjaka. Usput pojašnjavam kako sam na toj prilaznoj cesti i ja radio u sastavu Omladinske radne brigade negdje 1962. godine. Bili smo smješteni u Lovačkom domu u Vilenjaku do kojeg je vodila mala šumska željeznica od Kutine. Vagonima se dopremao kamen kojeg smo mi istovarivali i ugrađivali u prve kilometre ceste od Vilenjaka do Krajiške Kutinice.
Krećemo prema Humci laganijom stazom kojom prolazi i dalekovod. Ispred nas je Mrga koji uskoro uočava u šumi krdo muflona. Mrga je pametan i ne laje već samo pomno prati kretanje muflona koji se uskoro gube iz vidokruga. Pješačenje nije naporno i vrijeme kratimo pričama. Ivan usput planira kako će po Moslavačkoj gori voditi planinare iz Križevaca koji nam dolaze u goste u svibnju. Ivan i Maja su članovi Planinarskog društva „Kalnik“ Križevci i s njima su već pohodili na puno planinarskih izleta. Priču o Mrgi sam započeo s pitanjem gdje su nabavili tako malog a pametnog psa. Saznajem da dolazi negdje iz Zagreba i još po nekoliko zanimljivosti vezanih uz njega. Mrga se voli u jutro ušuljati u kuću i doći do Slavka koji još spava te ga lizati i nježno buditi. Slavko i Mrga su povezani jer najčešće idu zajedno u šetnje. Pod kraj protekle godine kada se smrzlo Lonjsko polje zajedno su se klizali po prostranoj ledenoj površini. Često odlaze do vinograda iznad Repušnice pa se dogodilo da je Slavko negdje otišao bez Mrge a ovaj ga čekao u vinogradu. Sada se već zna da Slavko ako nekud ide mora Mrgu upozoriti da ne ide u vinograd. Ovaj to shvaća i čeka kod kuće. Nakon tih priča ja se jadam kako moj pas Ben nije ni blizu tako pametan. Da je on bio tu naganjao bi one muflone do iznemoglosti. To mu je vjerojatno u genima jer je mješanac . Po izgledu liči na zlatnog retrivera (na mamu) a po ponašanju na seoskog đukelu (na tatu).
I tako korak na korak, priča na priču i za sat vremena pred nama je Humka. Odmah palimo vatru u ognjištu, vadimo hranu i nadoknađujemo izgubljene kalorije (ja i šečer). Elena i Sven odlaze do izvora po vodu. Izvor je u lošem stanju, vjerojatno će ga šumarija urediti kada dođe na red. Još nisu uredili unutrašnjost kućice koja se sada službeno zove „Lugarnica Humka“. Izvor smo uredili kada je Bobo (Felc) bio načelnik odreda i sjećam se da je on vodio poslove uređenja. Voda je tradicionalno dobra a i poznata je po tome što je više piješ više si gladan. Na kraju ispada da je nije dobro puno piti.
Pridružuje nam se Mačak. Dolazi iz lova i priča nam kako je jedan lovac (slovenac) s čeke upucao psa (haskija) kojeg je vlasnik vodio u šetnju po šumi. Dobro da nije upucao i vlasnika. To su oni tipovi koji pucaju na sve što se miče, a Slavko komentira kako godišnje kod nas pogine više lovaca nego ljudi od ugriza zmija. Mačak nam priča kako je pala vojarna JNA na Humci. Vojnici i zastavnik koji ih je vodio rado bi se predali ali im nije dao neki kapetan koji je došao iz Bjelovara. Pucalo se na vojarnu pa je došao vojni zrakoplov i raketirao naše vojnike, četvero je poginulo. Nakon toga su naši zapucali još jače dok se na prozoru nije pojavila bijela zastava. Kad je vojarna osvojena počela je pljačka sve opreme, no to je druga priča.
Dogovaramo se da ćemo otići do razvalina Pavlinskog samostana zvanog Bela crkva. Krećemo šumskom cestom prema Mikleuškoj i usput nailazimo na radnike koji izvlače posječena stabla sa traktorima iz šume na cestu. Ja komentiramo kako u vrijeme kada sam ja radio u Šumskom gospodarstvu taj posao su radili radnici gospodarstva a sada to rade privatne firme. Dolazimo do razvalina i nailazimo na nešto novo. Prvi puta vidim kako se na tom povijesnom lokalitetu nešto radilo. Iskopana je unutrašnjost u dubini do oko 2 metra. Dijelovi koji su povijesno zanimljivi natkriveni su krovom od lima. Vidi se jedna nadgrobna ploča, dijelovi zida…
Pavlinski samostan je osnovan u drugoj polovici 13. stoljeća, prvi put se spominje u pisanoj ispravi 1295. g. Prema nekim izvorima tada je izgrađena samostanska kuća i crkva. Tokom slijedeća dva stoljeća pavlini stječu brojne posjede, te grade novu crkvu i samostanske objekte zaštićene zidom i kulama. Središnje mjesto je zauzimala crkva posvećena blaženoj Djevici Mariji. Pavlini su imali širok dijapazon djelatnosti, obogaćujući krajeve u kojima su boravili gospodarskim inovacijama. U Moslavini su razvili vinogradarstvo i voćarstvo. Na vrhuncu svoje moći samostan doživljava svoj kraj. Zbog stalnih upada Turaka u ove krajeve pavlini su napustili samostan i otišli u Lepoglavu . Sa sobom su odnijeli svoju arhivu i dragocjenosti. U drugoj polovici 16. stoljeća pao je u ruke Turaka. Nakon toga je prepušten propadanju i nije više nikad obnavljan. Nalazi se na povišenom platou sa sve četiri strane okružen potokom i opkopom. Nizvodno uz potok na planinarskom putu prema jezeru Mikleuška nalaze se ostaci ribnjaka. Ostaci pavlinskog samostana blažene Djevice Marije – Bela Crkva nalaze se uz potok Crkveni jarak. Tijekom vremena porušeni su svi samostanski objekti. Trenutno se vrše iskapanja na lokalitetu. Do Bele Crkve se može doći planinarskim stazama od Humke, Visa i od jezera Mikleuška. Izvor https://sites.google.com/site/moslavackagora/bela-crkva
Odlazimo do šumske ceste koja vodi prema Humci preko vidikovca zvanog Vis. S njega se vidi sve do Kutine, Lipovljana, vide se ribnjaci u Kaniškoj Ivi, crkva u Osekovu… Bila je dobra vidljivost bez sumaglice i ja konstatiram da se zbog tog pogleda isplatilo doći i propješačiti toliki put.
Na Visu je planinarski spomen žig i kutija na kojoj su naljepnice raznih planinarskih društava čiji članovi su tuda prošli. Ima jedna naljepnica HPD Susedgrad – ogranak Pijani poskok.
Tada mi pada na pamet da u našem klubu imenujemo novi ogranak, pored već starog nazvanog „Gemišt“, ovaj bi se zvao na pr. „Hodanje je bolje od gemišta“. Mi smo pili uglavnom izvorsku vodu iako nas je Mačak nudio s colom. Ne znam samo kako se Slavko tu uklapa, ipak on ima vinograd i njeguje dobro vino. Mislim si da nam je bliži jer ga nisam nikad vidio pod „gasom“.
Nakon Visa spuštamo se prema Vilenjaku. Spust je zbog debelog sloja lišća sličio na spust po snijegu. Više napora je bilo potrebno nego pri uspinjanje. Da prikratimo vrijeme s mojim unucima igramo igru pogađanja životinja. Pri kraju puta Sven je već vidljivo šepao na lijevu a ja na desnu nogu. Konstatiramo da smo propješačili oko 20 km. Dosta za početak godine. Zadovoljan sam zbog unuka jer znam koliko im je to korisno. Naročito za Svena koji puno vremena provodi na kompjuterom. Nadam se da ćemo opet ponoviti pješačenje, ovaj puta će to biti po Psunju, Omanovac i okolica u veljači. Pridružite nam se.
Tada smo dobili od šumarije kućicu „Srna“ i zbog nje je Humka postala omiljeno izletište. Bila je relativno mala sa dva kreveta na kat, drvenim stolom i nekoliko drvenih stolica. Prvobitna namjena je bila za smještaj lovaca koji su tu čekali noć da bi krenuli na lovačke „čeke“ gdje su čekali da im naiđe divljač. Kasnije smo uredili potkrovlje za spavaonicu, izgradili novi vanjski dimnjak, kupili peć i kuhinjski namještaj. Ponekad se u tom malom prostoru našlo i do 30 izviđača.Kad smo dogovarali ovaj izlet među kutinskim brđanima bilo je dosta zainteresiranih. U međuvremenu su zbog raznih razloga neki odustali i ostalo nas je pet plus moji unuci Elena i Sven. Obitelj Vuković je povela i svog psa Mrgu. Po lijepom vremenu koje je više podsjećalo na proljeće nego na zimu, dovezli smo se autima do Vilenjaka. Usput pojašnjavam kako sam na toj prilaznoj cesti i ja radio u sastavu Omladinske radne brigade negdje 1962. godine. Bili smo smješteni u Lovačkom domu u Vilenjaku do kojeg je vodila mala šumska željeznica od Kutine. Vagonima se dopremao kamen kojeg smo mi istovarivali i ugrađivali u prve kilometre ceste od Vilenjaka do Krajiške Kutinice.
Krećemo prema Humci laganijom stazom kojom prolazi i dalekovod. Ispred nas je Mrga koji uskoro uočava u šumi krdo muflona. Mrga je pametan i ne laje već samo pomno prati kretanje muflona koji se uskoro gube iz vidokruga. Pješačenje nije naporno i vrijeme kratimo pričama. Ivan usput planira kako će po Moslavačkoj gori voditi planinare iz Križevaca koji nam dolaze u goste u svibnju. Ivan i Maja su članovi Planinarskog društva „Kalnik“ Križevci i s njima su već pohodili na puno planinarskih izleta. Priču o Mrgi sam započeo s pitanjem gdje su nabavili tako malog a pametnog psa. Saznajem da dolazi negdje iz Zagreba i još po nekoliko zanimljivosti vezanih uz njega. Mrga se voli u jutro ušuljati u kuću i doći do Slavka koji još spava te ga lizati i nježno buditi. Slavko i Mrga su povezani jer najčešće idu zajedno u šetnje. Pod kraj protekle godine kada se smrzlo Lonjsko polje zajedno su se klizali po prostranoj ledenoj površini. Često odlaze do vinograda iznad Repušnice pa se dogodilo da je Slavko negdje otišao bez Mrge a ovaj ga čekao u vinogradu. Sada se već zna da Slavko ako nekud ide mora Mrgu upozoriti da ne ide u vinograd. Ovaj to shvaća i čeka kod kuće. Nakon tih priča ja se jadam kako moj pas Ben nije ni blizu tako pametan. Da je on bio tu naganjao bi one muflone do iznemoglosti. To mu je vjerojatno u genima jer je mješanac . Po izgledu liči na zlatnog retrivera (na mamu) a po ponašanju na seoskog đukelu (na tatu).
I tako korak na korak, priča na priču i za sat vremena pred nama je Humka. Odmah palimo vatru u ognjištu, vadimo hranu i nadoknađujemo izgubljene kalorije (ja i šečer). Elena i Sven odlaze do izvora po vodu. Izvor je u lošem stanju, vjerojatno će ga šumarija urediti kada dođe na red. Još nisu uredili unutrašnjost kućice koja se sada službeno zove „Lugarnica Humka“. Izvor smo uredili kada je Bobo (Felc) bio načelnik odreda i sjećam se da je on vodio poslove uređenja. Voda je tradicionalno dobra a i poznata je po tome što je više piješ više si gladan. Na kraju ispada da je nije dobro puno piti.
Pridružuje nam se Mačak. Dolazi iz lova i priča nam kako je jedan lovac (slovenac) s čeke upucao psa (haskija) kojeg je vlasnik vodio u šetnju po šumi. Dobro da nije upucao i vlasnika. To su oni tipovi koji pucaju na sve što se miče, a Slavko komentira kako godišnje kod nas pogine više lovaca nego ljudi od ugriza zmija. Mačak nam priča kako je pala vojarna JNA na Humci. Vojnici i zastavnik koji ih je vodio rado bi se predali ali im nije dao neki kapetan koji je došao iz Bjelovara. Pucalo se na vojarnu pa je došao vojni zrakoplov i raketirao naše vojnike, četvero je poginulo. Nakon toga su naši zapucali još jače dok se na prozoru nije pojavila bijela zastava. Kad je vojarna osvojena počela je pljačka sve opreme, no to je druga priča.
Dogovaramo se da ćemo otići do razvalina Pavlinskog samostana zvanog Bela crkva. Krećemo šumskom cestom prema Mikleuškoj i usput nailazimo na radnike koji izvlače posječena stabla sa traktorima iz šume na cestu. Ja komentiramo kako u vrijeme kada sam ja radio u Šumskom gospodarstvu taj posao su radili radnici gospodarstva a sada to rade privatne firme. Dolazimo do razvalina i nailazimo na nešto novo. Prvi puta vidim kako se na tom povijesnom lokalitetu nešto radilo. Iskopana je unutrašnjost u dubini do oko 2 metra. Dijelovi koji su povijesno zanimljivi natkriveni su krovom od lima. Vidi se jedna nadgrobna ploča, dijelovi zida…
Pavlinski samostan je osnovan u drugoj polovici 13. stoljeća, prvi put se spominje u pisanoj ispravi 1295. g. Prema nekim izvorima tada je izgrađena samostanska kuća i crkva. Tokom slijedeća dva stoljeća pavlini stječu brojne posjede, te grade novu crkvu i samostanske objekte zaštićene zidom i kulama. Središnje mjesto je zauzimala crkva posvećena blaženoj Djevici Mariji. Pavlini su imali širok dijapazon djelatnosti, obogaćujući krajeve u kojima su boravili gospodarskim inovacijama. U Moslavini su razvili vinogradarstvo i voćarstvo. Na vrhuncu svoje moći samostan doživljava svoj kraj. Zbog stalnih upada Turaka u ove krajeve pavlini su napustili samostan i otišli u Lepoglavu . Sa sobom su odnijeli svoju arhivu i dragocjenosti. U drugoj polovici 16. stoljeća pao je u ruke Turaka. Nakon toga je prepušten propadanju i nije više nikad obnavljan. Nalazi se na povišenom platou sa sve četiri strane okružen potokom i opkopom. Nizvodno uz potok na planinarskom putu prema jezeru Mikleuška nalaze se ostaci ribnjaka. Ostaci pavlinskog samostana blažene Djevice Marije – Bela Crkva nalaze se uz potok Crkveni jarak. Tijekom vremena porušeni su svi samostanski objekti. Trenutno se vrše iskapanja na lokalitetu. Do Bele Crkve se može doći planinarskim stazama od Humke, Visa i od jezera Mikleuška. Izvor https://sites.google.com/site/moslavackagora/bela-crkva
Odlazimo do šumske ceste koja vodi prema Humci preko vidikovca zvanog Vis. S njega se vidi sve do Kutine, Lipovljana, vide se ribnjaci u Kaniškoj Ivi, crkva u Osekovu… Bila je dobra vidljivost bez sumaglice i ja konstatiram da se zbog tog pogleda isplatilo doći i propješačiti toliki put.
Na Visu je planinarski spomen žig i kutija na kojoj su naljepnice raznih planinarskih društava čiji članovi su tuda prošli. Ima jedna naljepnica HPD Susedgrad – ogranak Pijani poskok.
Tada mi pada na pamet da u našem klubu imenujemo novi ogranak, pored već starog nazvanog „Gemišt“, ovaj bi se zvao na pr. „Hodanje je bolje od gemišta“. Mi smo pili uglavnom izvorsku vodu iako nas je Mačak nudio s colom. Ne znam samo kako se Slavko tu uklapa, ipak on ima vinograd i njeguje dobro vino. Mislim si da nam je bliži jer ga nisam nikad vidio pod „gasom“. Nakon Visa spuštamo se prema Vilenjaku. Spust je zbog debelog sloja lišća sličio na spust po snijegu. Više napora je bilo potrebno nego pri uspinjanje. Da prikratimo vrijeme s mojim unucima igramo igru pogađanja životinja. Pri kraju puta Sven je već vidljivo šepao na lijevu a ja na desnu nogu. Konstatiramo da smo propješačili oko 20 km. Dosta za početak godine. Zadovoljan sam zbog unuka jer znam koliko im je to korisno. Naročito za Svena koji puno vremena provodi na kompjuterom. Nadam se da ćemo opet ponoviti pješačenje, ovaj puta će to biti po Psunju, Omanovac i okolica u veljači. Pridružite nam se.
